Bila sam jučer u Erdutu, mjestu uz Dunav, na granici Hrvatske i Vojvodine. Nekoliko nas iz Osijeka pozvala je gospođa iz Erduta kako bismo uživali u krajoliku koji se s visoke obale Dunava pruža tako da se vidi prostrana i ravna Bačka i neki daleki crkveni toranj. Objasnila nam je da je to toranj crkve u Sonti i da se po noći s ovog mjesta, visoko iznad Dunava, vide svjetla Apatina.
„Mi smo na brdu uz Dunav, visoko iznad rijeke. A s visine se puno dalje i više vidi nego iz nizine. Tako je Aljmaš lijep jer je uz Dunav, ali je u dolini i s druge strane rijeke vidi se samo šuma. Erdut je na visini i s ove se visine vidi se dalje, a kad čovjek vidi dalje, bolje se osjeća.
Tekst Ante Tomića objavljen u Jutarnjem listu naslovljen „Katolički se fanatici predstavljaju srčanim zaštitnicima djece, ali im ne vjerujem“ (18.3) shvaćam baš tako: pisan je iz praznine, prizemljenosti i plitkosti vlastita srca i savjesti; i zato niti vidi, niti može shvatiti kako je lijep i očaravajući pogled s visine i širine našega kršćnskog obzorja. Pokušala sam tekst pročitati tako da svugdje gdje piše „katolički fanatik“ zamislim riječ Srbin, homoseksualac, transeksualac, za koje mediji stalno vrište da su ugroženi. Tako da u rečenici: umjesto „Nešto mi je jezivo kad zamislim nacerenog Johna Vicu Batarela i Željku Markić“ piše Milorad Pupovac i Mima Šimić, recimo…Predmnijevam da bi se vrisak o „ustaškoj zmiji i njezinu siktanju“ čuo do Europskog parlamenta, Ujedinjenih naroda i Suda za ljudska prava.
U slobodnoj se Republici Hrvatskoj, u kojoj se najveći broj građana izjašnjava kršćanima, katolicima, smije bez ikakvih obzira i bez ikakvih opasnosti ismijavati i vrijeđati – samo njih! Smije ih se vrijeđati kad god i kako god kome padne napamet, i nikom ništa! To je za onoga, koji za Hrvata i Hrvaticu u Hrvatskoj kaže da mu je jezivo kad ih vidi, medijski i politički manje opasno nego kad bi bacio zgužvani papir u parku, primjerice.
„Zar one žene koje svijećama i križevima ispred bolnica plaše nesretnice koje su došle pobaciti zaista nemaju nigdje nikakvog korisnijeg kršćanskog posla?“…
Osobno, vrlo sam ponosna kad stojim ispred osječkog KBC i molim krunicu. Ni ja, ni ostali koji sa mnom mole, ne namjeravamo nikoga plašiti. Mi ni ne znamo zašto ljudi koji pored nas prolaze idu u bolnicu, niti nam pada napamet da ih pitamo za ime, prezime ili motiv ulaska u KBC. Sretni smo što konačno živimo u slobodnoj zemlji gdje svatko ima pravo ići kamo hoće i kad hoće. Mi svojim licem, svojom osobnošću, svojim imenom i prezimenom, svojim molitvama stojimo uz nesretnice koje namjeravaju pobaciti (ne citiram Tomićevu tvrdnju „koje su došle pobaciti“) jer vjerujemo da su u teškom iskušenju, kao što je u Isusovoj muci jecaj u Getsemanskom vrtu bio izraz strašnih iskušenja koje je tada proživljavao. Nas nadahnjuje Isusova muka: i dok je visio na križu, na Kalvariji, Isus je bio posve sam, napušten, popljuvan, izmučen, u agoniji, kako se, vjerujem, mnoge žene osjećaju kad su pred sudbonosnim izborom – roditi svoje dijete ili ne. Uz Isusov križ, javno, licem i imenom, bile su samo tri žene i jedan muškarac: Marija, Isusova Majka, Marija Magdalena i Marija Kleofina te njegov učenik Ivan. U tami muke Raspetoga ovih četvoro hrabrih ljudi nisu mislili da je važnije činiti neka druga, korisnija kršćanska djela! Sv. Majka Terezija u Kalkuti je vadila tek rođenu dječicu iz kanta za smeće govoreći: „U svakom je ovome djetetu božanski život“. Isto je mislila i o začetoj, nerođenoj djeci. „Dijete koje je u majčinoj utrobi Božji je dar, to je neponovljivi život, jedinstven u povijesti. Nemojte pobaciti svoje dijete! Dajte ga meni!“ She used to say: „Adoption! No abortion!“, You see, Ante, we also know to say in English, „something beautiful for an unborn child,“ as Mother Teresa did.
Moje je iskustvo: u akciji „40 dana za život“ ima mnogo mladih ljudi, i mladića i djevojaka, koji svojim entuzijazmom očaravaju. Mahom su to studenti osječkog Sveučilišta i profesori na osječkim fakultetima. Kad bi strance koji vape za našim mladim, poštenim, pametnim stručnjacima pitali gdje ih naći, Ante Tomić i oni koji razmišljaju kao on, silno bi se iznenadili kad bih ih našli ispred KBC kako zajedno mole za nerođene: studenti i njihov profesor.
Možda Anti smeta i nešto drugo: svi smo pozvani plaćati komunalne naknade da nam hrvatski gradovi, gradići i sela budu lijepi i uredni, ali ih javno smiju upotrebljavati svi osim onih koji se izjašnjavaju kao katolici. Po našim parkovima i javnim mjestima smiju bauljati mladi, pijani ljudi, pjevati tko god hoće, i hindusi i svemirci, ako ih ima, smije se tu svašta raditi, ali pobožno stajati, i samo moliti, e to ne može! Neki još uvijek građane dijele na jednake i jednakije! Očito, kršćani, pogotovo katolici su – nejednakiji!
„Katoličke, kao i sve druge vjerske fanatike zapravo uzbuđuje samo to da ljude učine nesretnima, da se i drugi osjećaju mizerno i ništavno kako se oni čitav život osjećaju.“, kaže Ante.
Ma Ante pojma nema! Rječnikom mojih mladih prijatelja pitala bih: „Na čemu je to on? Koje droge uzima? Osjeća li se on tako cijeli život, mizerno i ništavno, pa iz svoga iskustva govori?“
Vjernici koji se okupljaju ispred bolnica i mole za svako začeto i nerođeno dijete i njegove roditelje (ne samo majku!) tako su sretni i ispunjeni da su spremni, kao Isusova majka, Marija Magdalena, Marija Kleofina i Ivan na Golgoti, stati uz Raspetoga i bespogovorno primiti svaku vrstu poniženja, pljuvanja, prigovaranja, podcjenjivanja, ruganja, mržnje – svjesni otkupiteljske važnosti ovoga čina. Ali, Ante Tomić ne može ni zamisliti, a kamoli razumjeti ovo: neki nam se prolaznici nasmiješe, pozdrave, ohrabruju, naklone, dečki i pokoji gospodin znaju skinuti kapu ili šešir kad prolaze pored nas, neki ponude čokoladu, sok, neki nam se i pridruže. I tako svaki dan završavamo zahvalno, s psalmistom:
“Više si radosti u srce moje ulio
Nego kad obilno rode pšenica i vino.“
Taj osjećaj, tu radost koja ispunjava svaki kutak duše doživi samo onaj koji svijet gleda s duhovne visine i divljenja Božjoj kreativnosti u stvaranju svake ljudske osobe, koja je neponovljiva i jedincata. I kad je mala kao palčić, već ima pečat ljudskog dostojanstva.
To se može doživjeti samo na visinama duha otvorena Duhu Svetome, a nikada u nizini i bijedi svoje umišljenosti i oholosti!
Ana Penić