Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal
U dvjema prispodobama iz Matejeva evanđelja (Mt 7, 21-27) Isus slikovito opisuje dvije skupine vjernika.
Čovjek koji gradi kuću na stijeni označuje vjernika koji sluša i izvršava Njegove riječi, dok onaj koji gradi kuću na pijesku označuje vjernike koji ostaju na razini pasivnih slušatelja.
Antiteza slika pojačana je i verbalnom oprjekom: jedan je čovjek mudar, drugi lud. Pouka je jasna – nije dovoljno slušati niti govoriti, potrebno je djelovati, vršiti Božju riječ. Revni vjernici „praktikanti“ mogu zadovoljno odahnuti i prepoznati se na strani „mudrih“. Jer oni i slušaju i izvršavaju Božju riječ, naspram onih „drugih“, mlakih i prigodnih vjernika koji vjeru prihvaćaju iz običajnih ili konformističkih razloga ne provodeći ju u djela.
No, nekoliko redaka ispred čitamo kako kritika pogađa upravo najrevnije „praktikante“ ne štedeći ni najuži krug učenika: one koji govore i čine u Njegove ime. Jer upravo one koji su u Njegovo ime prorokovali, đavle izgonili i mnoga čudesa činili, Isus će u Onaj dan dočekati ignoriranjem, najtežim oblikom prezira. Zašto? Jer su i govorili i činili u Njegovo ime, a ipak nisu vršili volju Oca nebeskoga.
Kuća na stijeni označuje snažnu, muževnu vjeru koja se čvrstoćom stijene odupire naletima kiše, bujice ili vjetrova. Takva se vjera hrani slušanjem Riječi i živi od vršenja djela. Ipak, samo ako nas aktivizam vjere vodi početnoj poziciji sluge beskorisnog (Lk 17, 10) idemo pravim putom.