Piše: prof. dr. sc. Marcela Šperanda
Svake se godine, baš svake, od one hladne 91., u mjesecu studenom, osjećam studeno. Zaleđeno. Zaprepašteno. Nijemo. Nemoćno. Prevareno. Poniženo. Pregaženo. Opet i ponovno. Osramoćeno.
Sjećam se rata proživljenog duhovno jer bijah pošteđena razaranja, progona, strahota Vukovara. Iz dana u dan slušala sam izvješća s ratišta i pogledavala čas ljude oko sebe, čas svoju nutrinu. Nisam razumjela. Baš kao što ne razumijem ni danas. Zašto se gradu, heroju, Vukovaru, odreklo pravo da se obrani. Gradu koji je dnevno, mjesecima, proživljavao pakao na zemlji, gradu koji je imao neslomljivu volju i očito duhovnu snagu da se i obrani? Ostao je sam. Izdan. Zatajen.
Stanovala sam tada u Požegi, mjesec dana ranije obranila sam diplomski rad i s ljubavlju i radošću pratila sam povećanje svog trbuha – nosila sam treće dijete. Suprug (koji je školovani oficir bivše vojske) s nevjericom je gledao i čekao da njega i njegove raspoložive i naoružane ljude pozovu i upute u pomoć Gradu. To se nije dogodilo. Kad se konačno obistinila strepnja strahote slomljenoga otpora, stali smo nemoćni i plakati. Osjećao se miris izdaje. Sramotne izdaje. Bez objašnjenja, bez opravdanja. Činilo mi se da ne dišem tada, da mi tjelesne tekućine ne cirkuliraju, ali su me udarci mog nerođenog djeteta opominjali da novi život buja. I hoće Život.
Svake se godine, baš svake, unazad nekoliko godina svečano čak, državni vrh okuplja u tom Vukovaru. Bez stida, hineći ponos, lamentirajući nešto, bez i lažne patetike. Otpjevaju pjesmicu, kupe cvijeće, potroše kune, zagade zrak, odu. Vukovar stoji nijem. Hrabar, ponosan, svoj. Kadgod ulazim u Vukovar pognem glavu i poklonim se. Osjetim svu nedostojnost prolaska kroza nj. Osjetim svetost i bolnost tla po kojem gazim. Osjetim potrebu izići iz auta i poljubiti zemlju. I molim za oprost u ime onih koji su mu odrekli čast da se obrani.
Molim za ljude koji ga danas vole. I žive svakodnevnu kalvariju Vukovara, i bore se za preživljavanje Grada. Molim da ozdrave od ratnih i poratnih rana, da mogu oprostiti, da u tom gradu život može poteći, moćan i veličanstven kao rijeka čije ga obale dodiruju.
Zahvaljujem Bogu na večeri organiziranoj Vukovaru u čast, 17. 11. 2011. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, u organizaciji Duhosa. I na Poljaku, koji s nama živi našu sadašnjost i nosi bol naše prošlosti.