Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal
Eshatološki Isusov govor u evanđeoskom ulomku (Lk 21, 5-19) sadrži znakovlje koje svako vrijeme s više ili manje “uspjeha” može dekodirati na svoj način. Uvijek je postojalo dovoljno indicija prepoznati posljednja vremena u živućem vremenu. Od uništenja jeruzalemskoga Hrama do danas.
Koliko li je samo oko nas samozvanih „učitelja“ koji govore „Vrijeme se približilo!“. Ratove, neprijateljstva, potrese, razdor obitelji, strahote i znakove s neba vidimou u svakodnevici. Jedino progon kršćana smještamo u Dioklecijanova i Neronova vremena, ne pomišljajući na realnost fizičkog progona tolikih kršćana po svijetu. Povezivali mi to s apokaliptičkim znakovima posljednjih vremena ili u tomu vidjeli trajnu i neizbježnu sudbinu Isusovih učenika svih vremena, mučenja, progoni i ubijanja kršćana činjenična su stvarnost današnjice.
„Nepisano je pravilo današnjice“, piše popularni slovenski filozof Slavoj Žižek, „pretvarati se da ne vjerujete, otvoreno javno priznavanje vlastita vjerovanja doživljava se kao nešto sramotno, egzibicionističko.“ Unatoč vratolomnom filozofijskom eklekticizmu, paralogizmima i retoričkim smicalicama, Žižek lucidno i neočekivano prostodušno otkriva duh vremena: „U našoj službeno ateističkoj i hedonističkoj svjetovnoj kulturi nitko nije spreman javno ispovijedati svoju vjeru.“ No, i bez Žižeka, iskustveno nam znanje potvrđuje realnost Isusovih riječi: „Svi će vas zamrziti radi imena mojega“(Lk 21, 17)
Ne trebamo se zavaravati. Proces nasilnoga razdruživanja kršćanstva i kulture traje u Europi dugo, zasigurno već duže od dvaju stoljeća. Katolički intelektualac živi s trajnom nelagodom u kulturi kršćanskoga civilizacijskoga kruga u kojoj je kršćanstvo dobro došlo kao izvanjski ornament, nostalgični privjesak sjajnih postignuća znanosti i umjetnosti nekih prošlih vremena, ali ne kao živa vjera koja nas oblikuje i čini da jesmo. Obruč se možda doista steže. On je uostalom trajno omotan oko Isusovih učenika. I što nam je činiti? Vjerovati Kristu. Postojano. Bez straha. Svjedočiti. Biti bezazleni kao golubice i mudri kao zmije (Mt 10, 17). A On će nam dati i usta i mudrosti (Lk 21, 15).