U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN.
Lk 1,46-50.53-54
Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim.
Evanđelje: Iv 1, 6-8.19-28
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
MEDITACIJA
U evanđelju Treće nedjelje došašća (Iv 1, 6-8. 19-28) Ivan Krstitelj odgovara na pitanja koja mu postavljaju židovski svećenici. Pitaju ga o tome tko je on i zašto čini to što čini? Pitanja su to koja su sasvim u redu. Onaj koji nam govori što trebamo raditi, kako trebamo misliti, koji nas opominje o našim riječima i djelima, mora biti spreman odgovoriti na ovakva pitanja. Na ova pitanja Ivan odgovara trostrukom negacijom. Za sebe kaže: Ja nisam Krist! – te nastavlja da nije ni Ilija, niti prorok. Zanimljiva je ta trostruka negacija Ivanova odgovora. Podsjeća na onaj događaj kada Isus tri puta od Petra traži očitovanje njegove ljubavi. I Petrova potvrda i Ivanova negacija izvor mogu imati samo u ljubavi. Tako, dok razmišljamo o radosti na koju nas Crkva poziva ove nedjelje, uviđamo da su u našim riječima i u našim djelima beskrajno važni njihovi motivi. Svijet bi uistinu bio mjesto radosti kada bi čovjek radio i govorio samo ono što je motivirano ljubavlju.
Ivan nastavlja, predstavlja se kao Glas koji viče u pustinji – citirajući tako proroka Izaiju. Svijet kojemu nedostaje radosti, svijet je tolikih pustinja. I bez obzira koliko pustinja bila zamamno velika, čudesno nepregledna i mistično neistražena, ona uvijek ostaje pustinja. Ipak, postoje oaze unutar pustinje, mjesta koja ne dopuštaju da pustinja postane i pustoš, bez života i bez radosti. Moderni čovjek tumara u svojoj pustinji i sve rjeđe pronalazi oaze. Svijet buke i kaosa zaglušio je svaki trag koji vodi do izvora života. Život je postao artikl kojeg možemo procijeniti koliko (ne)vrijedi. Nestaje svijesti da je život dar i da je on neprocjenjiv. U takvom svijetu nema mjesta radosti. To je svijet u kojem čovjek stalno ponavlja Ja nisam. No, nije taj govor poput Ivanova govora. Ivanovo Ja nisam – potvrđuje da on nije Krist, onaj koji ima doći; ali Ivanovo priznanje da je Glas koji viče u pustinji, govor je koji govori: Ja jesam! Govor modernog čovjeka, govor je onoga koji ne vidi cilja, svrhe ni smisla.
Među nama stoji onaj koji jest oduvijek, koji je za sebe rekao: Ja jesam! On je naša sigurnost. U njemu, i samo u njemu, svatko od nas bez straha može klicati: Ja jesam. On nam dolazi. Prilazi nam i otkriva nam naše dostojanstvo. Njemu se klanjamo u otajstvu Božića, njega častimo u boli križa, slavimo ga u snazi uskrsnuća. Njegov glas želimo čuti u svim svojim pustinjama, na svim svojim putovima. Njega Crkva navješćuje svima i o njemu govori kada poziva na radost. Jer, on je naša radost.
(izvor: http://fra3.net)
OČE NAŠ, ZDRAVO MARIJO, SLAVA OCU