Obraćenje, Mt 3, 1-12, Rodite dakle plodove dostojne pokajanja
U ovom našem potrošačkom društvu i materijalističkom mentalitetu jedva da razumijemo vrijeme došašća. Obuzima nas duh kupovanja predmeta kojima ne znamo smisao, uživanja u treptavim svjećicama i preuranjenom besmislenom kićenju borova.
„A riječ Božja je ozbiljna: Svako se stablo koje ne rađa dobar plod siječe i u oganj baca.
Rodite dakle plodove dostojne obraćenja.
Pripremite put Gospodinu, poravnajte staze njegove.
Pokajte se, jer kraljevstvo je nebesko blizu.
O naraštaju zmija i otrovnica, tko li vas je upozorio da bježite od gnjeva koji dolaze?“
Doista, Ivan Krstitelj je vrlo ozbiljan, čini se da ima potpunu svijest tko je Isus: „Ja vas krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji poslije mene dolazi moćniji je od mene, On će vas krstiti Svetim Duhom i ognjem.“
Kad gledam život nas kršćana, doista mislim da je vrijeme ozbiljno: krajnji je čas da se obratimo od svoga površnog sebičnog života u kojemu ističemo svoje želje, koje uglavnom nisu prave potrebe, više hirove, planove za koje ne pitamo jesu li u skladu s Božjim planovima, imaju li išta kristolikoga ili su puko kopiranje onoga što svi čine. Čak i mi kršćani, koji znamo što je advent i Božić, trebamo se zapitati za pravi razlog onoga što činimo, komu ili čemu se otvaramo, jesmo li samo malo religiozni. Volimo vanjske vidljive znakove kršćanstva, a djela su nam bezbožna. Živimo kao da Boga nema. Opasan je taj život na rubu. Ulazimo u crkve, a prepričavamo mane i slabosti svojih bližnjih, ogovaramo, spletkarimo, klevećemo, čudimo se tuđem grijehu, silno želimo nečije obraćenje i promjenu da bismo udovoljili sebi, da bi nama bilo lakše živjeti. Tražimo društvo koje nam se divi, koje odobrava naša djela, ne stajemo pred Boga iskreno, ne pitamo njega za mišljenje o nama. Ne priječimo li time drugima da uđu u kršćanstvo, da zagrabe žive vode koje ima u izobilju za sve. Ne priječimo li druge da vide, upoznaju, da se lakše odluče? Vrlo lako netko drugi može reći sviđa li mu se naš Bog ili ne ako gleda moj ili tvoj život. Odgovorni smo ne samo za topli kaputić i obilan stol, odgovorni smo za način na koji dolazimo do stvari, kako se ponašamo sa stvarima, što nam je na prvom mjestu. E, pa danas je odlična prilika preispitati sebe: tko je moj Bog? Kome se divim, za čime trčim, što priželjkujem? Kako postupam sa svojim tijelom, radujem li se životu, otvaram li se životu ili su mi djeca teret? Zanemarujem li djecu, kupujem li im stvari, odvozim na rođendane i na aktivnosti samo da se ne moram njima baviti, da ih ne moram odgajati? Prepuštam li da ga odgaja škola, Internet, društvene mreže? Kakva sam prema mužu, očekujem li da se on o svemu brine ili sam mu ohrabrenje, pomoćnica, suputnica? Muževi, kakvi ste prema svojim ženama? Računate na sve što vam po bračnom pravu pripada, ali susrećete li istinski svoju ženu, brinete li se o njezinim potrebama? Je li vam važno što proživljava i što planira? Vrlo često nam je važno što drugi o nama misli, no je li mi važno što Bog o meni misli? Ugledam li ikada sebe, ogoljenu, bez ispričavanja i opravdavanja?
Zašto ne molim i ne idem u crkvu, što me smeta, što sam učinio da se stanje promijeni? Razgovaram li sa svojim bračnim drugom, otvoreno, iskreno? Uviđam li djetetove prave potrebe ili samo kritiziram i namećem svoje interese? Priznajem li drugome slobodu da bude onakav kakav jest? Mogu li prihvatiti različitosti drugih osoba i nositi teret života? Kako se odnosim prema ljudima s kojima radim? Ako radim u zajedničkoj prostoriji, dajem li mogućnost drugome da sabrano i marljivo radi ili uzurpiram prostor i vrijeme i tlačim bližnjega ispraznim razgovorima, žalopojkama, prepričavanjima događaja?
Kako se odnosim prema poslu? Mislim li da se svi trebaju pokoravati meni, da sam potplaćen, pa niti ne radim koliko bi trebalo? Žalim li se stalno na šefa, plaću, radno vrijeme, vremenske prilike, ukućane? Zagađujem li prostor suvišnim riječima ili imam obzira prema drugome? Preuzimam li odgovornost za učinjeno ili propušteno? Izgovaram li sebe, opravdavam li se, a krivim drugoga? Želim li ovih dana početi drugačije – raditi savjesno, marljivo, kao Gospodinu, ta od njega mi i posao i plaća i sposobnosti.
Vrijeme je da se odmaknemo od tek religioznih osjećaja i upražnjavanja religioznih praksi u svrhu održavanja običaja i čuvanja tradicije. Ako nam vjera ne postane život i vrelo, izvor svakog našeg djelovanja, svi su nam religiozni čini malo vrijedni. Opasno je smatrati se vjernikom samo zato što idemo nedjeljom na svetu misu ili zato što ćemo se ispovijediti za Božić. Važnije je razmisliti o svakodnevnim činima koji nas čine vjernicima ili nevjernicima, nasljedovateljima Krista raspetoga ili površnim hvalisavcima. Od zamki zloga i ljudske taštine nije sačuvan nitko – ni laici, ni Bogu posvećene osobe. Tako jesi li kod kuće domaćica ili radnik, zaposlenik, ili voditelj proizvodnje, direktor tvrtke, ravnatelj zavoda ili agencija, učitelj, odgojitelj, predslavitelj misnih slavlja, dušebrižnik, vjeroučitelj – odgovoran si. Ako si više primio, imaš višu službu, odgovaraš za mnogo. Ne bahati se. Milosno je voditi ljude, ali traži da te za tu službu Bog osposobi, da ju vršiš po Božjim zakonima, na radost i posvećenje ljudi Propituj svakodnevno svoje poslove, postupke i odnose. Opraštaj, kori, poučavaj, pripremi novu priliku, imenuj zlo i udalji se od njega… Ugledaj se u svemu na našega Gospodina, koji je pravedan, ali dobar, strpljiv, snažan. Dolazi na izvore te snage i te okrjepe da živiš u slobodi i jednostavnosti djeteta Božjeg.
Pomolimo se. Gospodine, molim te za odvažnost da iskažem ljubav svojim ukućanima kao i onima koje susrećem tek povremeno; svojim prijateljima i neprijateljima, osobi kojoj se jako obradujem i onoj koju baš i ne želim sresti. Odlučujem pogledati svakoj osobi u oči jer su to Tvoje oči i hvala što me tim pogledom liječiš. Neću bježati od tebe ni od sebe, evo širim ruke i idem ti ususret, Isuse, uskrsli, živi. Amen.
Marcela Šperanda