Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste i gluhi čuju (Mt 11, 2-11)
Odmak od Boga
Razmišljam o čitanju za treću nedjelju došašća iz Matejeva evanđelja i mislim kako hodamo nesvjesni, kao začarani, lobotomirani, odmaknuti od stvarnosti, Božje stvarnosti. Kao da ne shvaćamo da nismo gospodari života, da ne ovisimo ni o poslu, ni o novcu, ni imidžu, ni prestižu, ni pobjedi, ni prvom mjestu. Zapravo, ništa od toga ne donosi rast, sreću, napredak. Je li Isus taj koji dolazi u naše živote i mijenja nas ili čekamo nekog drugog? Ivan i drugi učenici pitali su isto, a Isus im je odgovorio neka gledaju plodove njegova dolaska: slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste i gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se navješćuje evanđelje. Jesmo li sposobni vidjeti velike promjene u tim događajima? Ne, ako ne znamo da smo slijepi. Ne, ako ne vidimo svoju invalidnost, polovičnost, napuklost. Ne, ako odjećom prekrivamo rane tijela i duše. Ne, ako smo živi mrtvaci koji lete za mrtvim stvarima. Ne, ako ne spoznajemo svoje siromaštvo. Kako onda uvidjeti ljepotu evanđelja, tko nam ga može navijestiti?
Ako se privijemo Isusu i samo načas ostavimo grijeha, naći ćemo se u svjetlosti, a milošću obasjani ugledat ćemo razliku između stvorenja i Stvoritelja, i bit će bjelodano tko nam može dati više. Tako obično kreće osvješćivanje, zapažanje vlastite nepotpunosti i otkriće silne čežnje za jednotom, za onim koji je potpun. U svom vidokrugu susrećem ljude koji govore o Bogu, o susretu s Njim, o tome što je učinio za njih, kako su ozdravili, kako su zavoljeli ukućane, kako ih podnose unatoč njihovim porocima, kako ih vole i za njih mole; mnoštvo je svjedoka koji s Isusom žive. Ipak, znam da u ovom gradu večeras ima onih koji nisu čuli niti jednu priču o Isusu, stvarnu, životnu iskustvenu priču. A za to smo odgovorni i poslani i ti i ja. Kao roditelju truditi mi se živjeti u Kristovom duhu da bi djeca mogla vidjeti kršćansko ponašanje i osjetiti Kristov duh. Kao učitelji, profesori, nastavnici, budimo svjesni da smo Kristovi i štogod poučavali, učenici trebaju moći vidjeti osobnost Krista, našega učitelja. Javni službenici imaju službu i zadatak urediti takve odnose u kojima je ljudima ugodno i dobro živjeti. Kako bi dobro bilo kada bi javni dužnosnici poznavali Krista kao Gospodina, brata i Spasitelja. Nitko se tada ne bi uzdizao iznad drugoga niti tražio bolja mjesta. Taj bi znao da je Gospodin gospodar i onih na visokim položajima i siromaha, da On daje hranu i život i jednima i drugima, da o Njemu ovisi naša sadašnjost i budućnost. Kad bismo shvatili da svaki čovjek ima vezu, Krista – Boga, tada se ne bismo jagmili za nečim preko veze, tada ne bi na red dolazili imućni i poznati ljudi preko veze, već bi svatko dobio svoj red, kako mu po dostojanstvu djeteta Božjeg pripada. Tada bi svatko s veseljem primao radnika za onaj posao koji je ovaj kadar obaviti. Tada nikome ne bi bila uskraćena njega i zdravstvena pomoć u okvirima mogućega. Učitelji bi poučavali marno, s ljubavlju i entuzijazmom, tražeći uvijek više od sebe i učenika. Ljudi koji prodaju robe i usluge naplaćivali bi pravu vrijednost toga, ne tražeći više nego to vrijedi. Oni koji imaju, dijelili bi s onima koji nemaju. Da je Isus Krist naš Spasitelj, Gospodar i brat, kršćani bi bili pravo svjetlo ovoga svijeta. Pa zašto se onda ne odlijepimo od svoje sitničavosti, sebičnosti, egocentričnosti, potrebe za zadovoljavanjem malih tričavih želja? Zašto se ne bismo ostavili grijeha i pogledali koju kvalitetu života tada možemo uživati?
Pravi je trenutak za okrenuti novu stranicu svoga života. Imaš li prijatelja – predaj ga Gospodinu. Imaš li neprijatelja – moli za njega još i više, dok ga ne zavoliš, dok u tvom srcu ne nestane i zadnji trun neprijateljstva i zamjeranja, sve dok ga ne možeš opravdati jer je čovjek, slab, grešan, možda i zao. Moli Gospodina da te pouči kako ćeš s njime, ali ne preuzimaj ti osvetu. Trpiš li bolesti, nepravdu – razvedri i umij lice, zahvali, podnesi, prikaži za sebe ili nekoga kome želiš pomoći. Nezadovoljan si društvom, poslom, svojim statusom – razmisli što možeš učiniti za drugoga, za zajednicu, kako možeš korisno poslužiti, tko treba ili čeka baš tebe. Pođi drugome ususret. Čim kreneš, Bog će te nadahnuti što trebaš reći, što možeš dati, otvorit ćeš nove svjetove koji će bogatiti tebe.
Znam, nisu ovo lake stvari, ali Isus nije obećavao ništa lako, a činio je upravo tako. I sve životne situacije možemo pronaći u njegovom životu, baš ih je sve iskušao: izdan, napušten, sam, nitko ne razumije ni što govori ni zašto čini ono što čini, ostavljen, ponižen, osuđen bez krivnje, pogubljen… Možda čovjek niti ne može uspjeti sve sam, ali onomu koji odvažno krene Isusovim stopama – sve se otvara i nema više nemogućega. A kada zakoračimo u tu Božju logiku, pucaju novi vidici, otvaraju se nova iskustva, nitko živ više ne želi natrag. Tada slijepi progledaju, hromi hode, gluhi odjednom čuju… mrtvi ustaju. Ponekad ni njima ne vjerujemo. Odmahujemo rukom, kažemo: „Znamo mi nju, što je sve radila, kako je živjela…“ To su govorili i Isusu u čudu: zar ne zna tko je ta žena? A Isus je uvijek vidio drugo, ono njemu važno: čežnju srca, potragu za ljubavlju, glad za istinom. Ta iskrena, neutaživa glad nikada nije ostala nezadovoljena, Isus je takvima dolazio. E, pa na nama je danas odlučiti: ići već utabanim stazama ili pronaći glad koja nas vodi k Bogu, živjeti religioznim životom, opsluživati pravila, poskakivati od radosti jer je Isus s nama. Strahovati od ljudi, tuđih mišljenja i budućnosti ili hrabro koračati, zauzimati se za istinu, pomoći nezaštićenom.
Pomolimo se. Isuse, Ti, koji si ne samo pokazao put nego koji i jesi Put, učini da se ostavim stranputice. Isuse, neću više gledati dolje, niti ono što nemam. Neću više činiti izmišljene žrtve da bih kupila nešto od tebe. Idem s povjerenjem da mi je sve od tebe i da si mi pripremio sve najbolje. Isuse, želim doći k tebi, dovoljan si mi Ti. Prihvaćam sve poteškoće, brige i muke ovozemaljskog života. Prihvaćam kako si i ti prihvatio svoje u povjerenju da zna Otac sve što mi je potrebno. Isuse, tako se veselim koračati s tobom i već se nadam biti s Tobom u vječnosti.
Marcela Šperanda