Prođi, o Gospode, danas sa mnom kroz moju uvalu

da zajedno pohodimo drage znance iz djetinjstva,

da uz pomoć vjetra probudimo u svima vjeru zaspalu

u tvoje nebo, u tvoje more: u tvoja dobročinstva.

Molim ti se, o Gospode, osnaži tvoje sunce, mog jedinog druga,

da cvrčci sa mnom zajedno ispjevaju iskonski očaj ovog stijenja,

ne daj da sitnog mrava satre slamka teška i duga

na tvrdoj stazi ljubavi i uznesenja.

 

Prospi dvije-tri kapi kiše u ove do dna presahle bunare

što vjekovima zjape žeđu loze i beznađem težaka,

ponesi na talasima svojim ove lađe nasukane, stare,

predaj ih dnima punim ponorskog mraka.

 

Jer ničeg nema žalosnijeg, o Gospode, no slušati plač istrula drva,

plač zarđala gvožđa kad od zvijezda smirenje i rasulo moli,

ili kad ozvjezdanu gluhoću rastače zub crva

zariven u bok goli.

Sačuvaj, o Gospode, djevičansku bjelinu stijene i djevojačkih grudi,

izlij sve podnevno zlato u žukin cvijet i zijevalicu žutu,

ne daj da leptiri, njini drugovi, poginu od studi:

sami bez sunca, bez peluda na putu.

 

Smiluj se, o Gospode, momcima što čuvaju kameni pristan moje luke

da pušku zamijene ostima, a bodež mašklinom,

da nikad krvlju čovjeka, svoga brata, ne poškrope svoje ruke,

da bližnjeg dočekuju samo solju, hljebom i vinom.

 

A. Cettineo

 

 

Pripremila: Maja Crnković

Preporučeno

Leave a Comment