piše: prof.dr.sc. Marcela Šperanda
Na ovogodišnje se pješačko hodočašće uputila i ja. Željela sam silno, iako je prošlo godina od mojih studentskih dana. U Zagrebu je i tih davnih osamdesetih godina bilo sve puno življe, brojnije, bio je to događaj kome se cijela nadbiskupija posvetila, bili su pozvani i povedeni, organizirani svi studenti u obližnje marijansko svetište, Mariju Bistricu.
U 21. stoljeću nekako je drugačije. Svatko je prepušten sebi, studentski kapelan u Osijeku je kao otok: okružen morem Božje ljubavi za mlade i predan pozivu Onome kome je povjerovao.
I krenuli smo ususret novomu. Više od polovice nas pješačilo je prvi puta. Većinom su bili studenti prvih godina studija osječkoga sveučilišta, ali porijeklom iz svih dijelova Hrvatske. Iz koraka u korak dočekivao nas je blagi svježi povjetarac, obasjavalo nas lipanjsko sunce, a udisali smo vlažan zrak ispunjen slatkim mirisima lipe, ljiljana, zemlje, drvenaste truleži iz obližnjeg šumarka, miris svježe pokošene trave i već prosušenog sijena. Očarale me boje nadolazećeg ljeta: procvjetale ruže, raznovrsne trajnice uz put i u dvorištima kuća, dobro razvijen kukuruz, razlistao suncokret, zlatna pšenica koja samo što nije zrela. Zamijetila sam sljedove različitih grmova, trava i cvijeća: bagrem koji je ocvao, lipu koja nezaustavljivo nadire i draži naše nosnice, raznobojne pakujce i male gladiole, prkose koji tek spremaju svoju eksploziju boja. Gledala sam otežale klasove, savijene grane pune višanja i marelica i osjetila zhavalnost, duboku zahvalnost. Osjetih potrebu pokloniti se Stvoritelju što nam je dao toliko ljepote i blagodati raznovrsne, iznad svake mjere! Doživjeh laganu postiđenost jer hodam slijepa, nesvjesna, uspavana. Osjetih dar zemlje po kojoj svakodnevno hodam!
Pored nas prolazili su automobili i mnogi su radosno zatrubili u znak pozdrava križu koji je bio na čelu povorke. Prolaznike i radnike sam pozdravila glasno i svjesno, blagoslivljajući njih i njihov posao. I uzvraćali su ozarena lica, sa smješkom: muškarci iz dvorišta i gostionica, radnici, policajci, žene s malom djecom. Naizgled nezainteresirane za povorku nastojala sam „uključiti“ pozdravom vedrim, koji donosi mir. I doživjeh uzvraćanje, buđenje, svijest. Shvatih da smo pozvani unositi radost i živost, nadu i spokoj!
Pjevalo se, s prekidima, cijelim putem. Mladići primijetiše: pa ove su cure izdržljivije od nas kad idemo na utakmicu! Da, da ova je utakmica za one koji imaju srce i žele ga dati, i gle čuda: osjećaju da ga imaju i kome dati.
U Aljmaš smo došli radosni , a euharistiju smo proslavili grlato i svježe, kao da nas je tristo. Gospu od Utočišta doživjeh ponosnu, stamenu, pripravnu da rekne Isusu „vina nemaju“ , a nama „učinite što vam kaže“. Ona je kao svjetionik, uvijek zna gdje je Isus i gdje ga se može naći. Opipala sam Dunav i poslala mu poljubac za sva olakšanja, hranu i spas koje donosi obalama koje oplahuje.
Hodajući doživjela sam zahvalnost za svećenike, redovnike i sve navjestitelje Riječi, za majke i očeve, radnike i seljake koji obikuju zemlju, proizvode hranu, podižu i odgajaju djecu…Potvrdila sam ono što već znam: za puninu nije potrebno putovati svijetom niti odlaziti u daleke zemlje, punina je ovdje i sada, gdje Bog prebiva. Da Gospodin slučajno nije ondje bio, ne znam gdje bi inače bio. I Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Nije stoga čudo što je jedini pravi zov-zov svetosti!
Osjetila sam povezanost sa studentima i potrebu da zajedno molimo, pjevamo, hodočastimo, jer smo na istom putu, na istom poslu i trebamo jedni druge!