U susretima s farizejima, samozadovoljnim pravednicima, besprijekornim legalistima Isusovo lice potamni, riječi su žestoke i pljušte bez mjere, sedmerostruki Jao! (Mt 23, 13-32) prolama se nebesima: „licemjeri“, „bezumnici“ „slijepci“ „obijeljeni grobovi puni mrtvačkih kostiju“, „zmije i leglo gujino“.
A došao je zbog grješnika i zalazio u kuće carinika, mirno je obranio preljubnicu od kamenovanja piskarajući nešto po tlu, ozdravio je nepoznatu ženu “nečistu” od višegodišnjega krvarenja, koja je vrhom svojih prstiju dodirnula njegove haljine i zaokružio tek pogledom da vidi tu koja ga je dotaknula. (Mk 5, 25 -32)
Dodir nepoznate žene bio je dodir čiste vjere koji je dolazio iznutra. Pred njim je zatitralo platno Isusovih haljina, iscjeljujuća se sila izlila iz njega sama od sebe. Što o tomu mogu znati nedodirljivi? Izvanjska podjela na čisto i nečisto ili točnije na „čiste“ i „nečiste“, koja se ponavlja u svim kulturama i u svim vremenima, označitelj je prazne nutrine u koju se lako mogu naseliti „zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“. (Mk 7, 21 – 22) Pred takvim je neprobojnim štitom i Isus nemoćan. Otuda ljutnja.
Nije Isus došao dokinuti niti relativizirati razliku između čistoće i nečistoće, nego ju zaoštriti prokazujući njezin izvor. Sve dolazi iznutra, iz srca za čijom čistoćom vapimo (Ps 51, 12). Ondje ćemo Ga i naći kada uplašeno pobjegnu sve sjene i ostane samo sjaj. (Nikola Šop)
R.P.