Oko je prvo među osjetilima, ono je svjetiljka tijelu (Mt 6, 22-23) i kao kontemplativno osjetilo u uskoj je vezi s razmišljanjem i kontemplacijom, o čemu svjedoči i mudrost slavenske riječi.

Glagol „vidjeti“ nalazi se u etimologijskome srodstvu s ruskim i slavenskim glagolom vedat („znati“). Oči su tako svojevrsnom premosnicom između gledanja i znanja, vidljivoga i nevidljivoga, tijela i duše. No, upravo sljepoća, kao nedostatak tjelesnoga vida, može biti povlaštenim stanjem otvorenoga pristupa unutarnjem gledanju. Je li slučajno da su često upravo proroci, kao i pjesnici od Homera do pučkih pjesnika bili slijepi? Konačno, Jorge Luis Borges već je u tridesetim godinama života bio potpuno slijep.

Sljepoća, kao kod Pavla pred Damskom, može biti znakom munjevitog i silovitoga bljeska spoznaje i preduvjetom konačnoga „otvaranja očiju“. Tama koja zahvaća vid tada je figura za duhovno svjetlo do kojega se dopire iznutra, utrnućem tjelesnoga vida. Za takvo svjetlo trebaju drukčije oči, oči duše (Terezija Avilska).

Slijepi Bartimej iz Jerihona (Mk 10, 46 – 52) imao je oči koje su vidjele Isusa i prije nego što mu je on darovao tjelesni vid. Svjedoči to njegov zaziv Isusu s mesijanskim naslovom i ispoviješću vjeru: Sine Davidov, smiluj mi se!

I prije nego što je mogao očima dohvatiti Isusov lik, slijepi je Bartimej imao vjeru, imao je oči koje vide.

R.P.