Ti “putovi” koji nas približuju Bogu imaju kao ishodišnu točku stvorenje: materijalni svijet i ljudsku osobu.
Svijet. Polazeći od gibanja i nastajanja, iz kontingencije, iz reda i ljepote svijeta može se spoznati Boga kao izvor i svrhu svemira.
Sveti Pavao s obzirom na pogane tvrdi: “Što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im je očitovao. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i Božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi” Rim 1,19-20.
A sveti Augustin kaže: “Ispitaj ljepotu zemlje, mora, prorijeđena i svugdje prisutna zraka; ispitaj ljepotu neba(…) ispitaj sve te stvari. Sve će ti odgovoriti: Gledaj nas samo i promotri kako smo lijepe! Njihova je ljepota kao njihov hvalospjev (‘confessio’). No, ta stvorenja, tako lijepa a ipak promjenljiva, tko ih je stvorio ako ne netko tko je lijep (‘pulcher’) a nepodložan mijeni?”
Čovjek. Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti. U svemu tome on zamjećuje znakove vlastite duhovne duše. Budući da je “klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju”, čovjekova duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu.
Svijet i čovjek svjedoče, da nemaju u sebi samima ni svoj prvi uzrok ni svoj zadnji cilj, nego da imaju udjela u Biću koje nema ni početka ni svršetka. Tako, ovim različitim “putovima” čovjek može spoznati da postoji neka stvarnost, koja je prvotni uzrok i zadnja svrha svega, “a što svi nazivlju Bogom”.
Čovjek ima sposobnosti koje mu omogućuju da upozna opstojnost osobnoga Boga. Ali da bi ušao u neki odnos prisnog prijateljstva s Bogom, Bog se htio čovjeku objaviti i dati mu milost da tu Objavu u vjeri prihvati. “Dokazi” za opstojnost Božju međutim mogu pripraviti na vjeru i dovesti do zaključka kako se ona ne protivi ljudskom razumu.
Izvor: KKC 31-35