Duhovni rast teži za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom. To se sjedinjenje zove “mistično” jer po sakramentima, “svetim misterijima”, sudjeluje u Kristovu otajstvu, a po njemu u otajstvu Presvetoga Trojstva. Bog nas sve zove u to intimno jedinstvo s njime, iako se samo nekima daju posebne milosti ili izvanredni znakovi toga mističnoga života kako bi se očitovalo da je nezasluženi dar koji je dan svima.
Put savršenstva prolazi kroz križ. Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja. Duhovni napredak iziskuje askezu i mrtvljenje koji nas postupno privode miru i radosti blaženstava:
Tko se penje, neprestano ide od početka k početku; nikada ne prestaje počinjati. Tko se uspinje, nikad ne prestaje željeti što već poznaje.
Za dobra djela učinjena s Božjom milosti, u zajedništvu s Isusom, sinovi i kćeri svete Majke Crkve opravdano se nadaju milosti konačne ustrajnosti i nagradi od Boga, svoga Oca. Opslužujući isto pravilo života, vjernici sudjeluju “u blaženoj nadi” onih koje Božje milosrđe sabire “u sveti grad, novi Jeruzalem” što silazi “s neba, od Boga kao Zaručnica nakićena za svoga Zaručnika” (Otk21,2).
Izvor: KKC 2014–2016