Riječ “zasluga” općenito označuje dužnu naplatu što ga zajednica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo.
U odnosu prema Bogu, u strogo pravnom smislu, čovjek ne može imati zasluga. Između njega i nas postoji nerazmjerna nejednakost jer smo mi od njega kao Stvoritelja sve primili.
Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti. Očinska djelatnost Božja pretječe svojim nadahnućem, i na to se čovjekovo slobodno djelovanje nadovezuje suradnjom, tako te zasluge za dobra djela treba pripisati najprije Božjoj milosti, a onda vjerniku. I sama čovjekova zasluga, uostalom, pripada Bogu jer je dobrim djelima u Kristu izvor Duh Sveti svojim nadahnućima i pomaganjem.
Budući da nas naše posinastvo po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu . To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas čini “subaštinicima” Kristovim i dostojnima da steknemo “obećanu baštinu vječnoga života”. Zasluge naših dobrih djela darovi su Božje dobrote.”Najprije nam je dana milost, potom slijedi ono dugovano (…) i tako njegovi darovi postaju tvoje zasluge”.
Budući da u redu milosti inicijativa pripada Bogu, nitko ne može zaslužiti prvu milost koja stoji na početku obraćenja, oproštenja i posvećenja. No na poticaj Duha Svetoga i ljubavi možemo sebi i drugima susljedno zaslužiti korisne milosti za naše posvećenje, za porast milosti i ljubavi i za postignuće vječnoga života. I sama vremenita dobra, kao što je zdravlje i prijateljstvo, možemo zaslužiti po rasporedu Božje mudrosti. Sve su te milosti i ta dobra predmet kršćanske molitve. Ona proviđa našoj potrebi za milošću u svrhu zaslužnih djela.
Ljubav Kristova u nama vrelo je svih naših zasluga pred Bogom. Milost nas po djelatnoj ljubavi sjedinjuje s Kristom tako te jamči nadnaravni značaj naših čina i dosljedno njihovu zaslužnost pred Bogom i pred ljudima. Sveci su uvijek bili živo svjesni da su njihove zasluge čista milost.
Poslije zemaljskog progonstva nadam se da ću tebe uživati u vječnoj domovini. Ali ne želim skupljati zasluge za nebo: hoću raditi jedino za tvoju ljubav (…) Uvečer ovoga života pojavit ću se pred tobom praznih ruku jer te ne molim, Gospodine, da brojiš moja djela. Sva naša pravedna djela nisu bez mrlje u tvojim očima. Zato hoću da se zaodjenem tvojom vlastitom pravednošću i da od tvoje ljubavi primim vječno posjedovanje tebe samoga (…).
Izvor: KKC 2006-2011