Bijela kuga u postmodernoj/posthumanoj kulturi

by admin

Piše: Ružica Pšihistal

Sekularno obrazovani čitatelj mogao bi se upitati: Zašto je danas u ekspanziji svekolikih borbi za prava upravo kršćanstvo, napose Katolička crkva, ako ne jedino a ono najglasnije u obrani prava na život?

Pitanje prava na rođenje ili kraće prava na život nije naime „ekskluzivno“ pravo koje se razvija u kršćanskome učenju nego prva vrjednota ispred svih ostalih. Ako se kršćani zalažu za život, za pravo na život, ne čine time ništa posebno, jer se nalaze na istoj univerzalnoj razini na kojoj se nalaze i svi drugi ljudi. Pravo na život nije pitanje samo jedne vjere, jedne ideologije, jednog svjetonazora niti je to pravo jedne vjerske zajednice. To je pravo čovjeka ispred svih građanskih i političkih prava. Božja zapovijed „Ne ubij!“ (Izl 20,13) temeljno je načelo i norma naravnoga moralnog zakona upisanoga u savjest svakog čovjeka. Tek poslije, ova se zapovijed može artikulirati u  pravnu normu i time postati pokazateljem odnosa jedne civilizacijske sredine ili kulture prema životu.

Kršćani, ipak, imaju poseban razlog zauzimati se za pravo na život barem iz dvaju razloga: 1. čovjek je prema prvim stranicama Biblije ne samo Božje stvorenje nego i slika Boga (imago Dei); 2. čovjek je osoba i upravo je cjelovito personalno poimanje čovjeka razlikovna točka između židovsko-kršćanske misli i mnogih drugih, posebno istočnjačkih filozofijskih sustava i religija, kao i danas sveprisutne new-age „duhovnosti“. U tim dvjema temeljnim ontološkim i antropološkim postavkama leži sva težina posebne odgovornosti kršćana da ustraju u borbi za život i tada kada se u današnjoj kulturi, koja se upravo po plodovima razaznaje kao kultura smrti, njihov glas može učiniti kao glas vapijućega u pustinji.

No, i prije nego što je moderna kultura prepoznata kao kultura smrti i prije nego što je prema novim nihilističko-hedonističkim arhitektonskim nacrtima ona postala vladajuća kulturna paradigma, ruralna je predmoderna Slavonija proživljavala kroz „bijelu kugu“ iskustvo smrti. Među ostalima, o tomu svjedoče strani putopisci iz 18. st. (Piller, Mitterpacher), književnici (M. A. Relković, V. Došen), a sliku „bijele kuge“ u Slavoniji nadopunjuju u 20. stoljeću etnološki zapisi i etnografske studije, filmovi (J. Ivakić, Grješnice 1930.), književni tekstovi. Vera Stein Erlich navodi u svojem etnološkom istraživanju provedenom od 1937. do 1941., a objavljenom 1971. godine u knjizi Jugoslavenska porodica u transformaciji, da u Slavoniji tri četvrtine sela pripadaju kategoriji čestih pobačaja. “Bijela kuga” kao sustav obitelji s jednim ili dvoje djece smanjuje priraštaj stanovništva i opustošio je Slavoniju. Novi tip nuklearne obitelji, kao ni materijalno blagostanje, smatra Erlich, nisu spriječili ograničavanje poroda i masovne pobačaje.  Knjiga Nade Sremec Nismo mi krive, objavljena 1940. govori o životu Šokica prije Drugog svjetskog rata. Slavonke progovaraju o pobačaju za kojega kažu “utrošile su” i otkrivaju razloge koji nisu ekonomski. “Sebe sam trovala, bola, bušila, ciganke me dropile i gnjavile, da me samrtni znoj oblivo, samo da ne narodim dice. A zašto? Zato da živima bude lipo, na žive sam mislila, za nji sam se patila i svoje tilo mučila”. O posebnoj ženidbenoj cijeni sinova jedinaka pjeva se u šokačkim pismicama, a Ivan Kozarac u lirskim fragmentima O Slavoniji progovara na usta Šokaca: „A za koga i da čuvamo (imanje), komu da namirimo?…Dice nemamo, žene nam nisu rađale! A zašto. Zašto nisu? Aj!- odmahuju oni rukom i kao da tim odmah kažu: Pa to je jasno. Taka su soja. Ne vole dreku i plač: I ljepota se s djecom gubi!“ U romanu Đuka Begović pripovijeda Ivan Kozarac o mladoj Polki Adamovićevoj koja moli svoju strin-Ivku neka joj na „proštenju u Ilači“ izmoli milost da više ne rađa:“ Imam te dičurlije, strina! Uvrh su mi glave!… Zato evo ti svića, evo tkiva što ga curom još sam tkala, dok još nisam rađala. Sve to prikaži dragoj Gospi na dar.“

(nastavlja se…)

 

Preporučeno

Leave a Comment