Piše: Ružica Pšihistal
No, dok Šokice u ruralnoj kulturi iskazuju kakvu-takvu svijest o grijehu, u urbanoj modernoj i postmodernoj kulturi „utrošiti plod“, uz kontracepciju, postaje temeljna poluga emancipacije žene, a posljednja brana koja stoji pred potpunim oslobođenjem žene u koju su borbene feministice uložile golem napor jest „mit o majčinstvu“.
Postmoderna kultura, kultura u kojoj se nestale ili izgubile na vjerodostojnosti velike priče (Lyotard), doba znanstveno-tehnološke civilizacije, u novije vrijeme nazvana i posthumana kultura, priznaje samo male priče. Umoran i iscrpljen razum više ne traži istinu i priznaje svoju nemoć, tražeći utočište u slaboj misli (Vattimo). U neprijateljstvu prema „jakim identitetima“, traži se raspršeni identitet, pluralitet labavih identitetskih uloga, bez središta i s mnoštvom rubova. Ako se hoće kršćanstva, onda to može biti samo „nereligiozno kršćanstvo“, kršćanstvo bez Crkve, kršćanstvo bez križa, po mjeri subjekta. Mit o napretku kao „velika priča“ optimističkoga modernizma, zamijenile su u postmodernizmu „male priče“ o pluralitetu istina. U vremenu posvemašnje inverzije između stvarnoga i virtualnoga svijeta, vrijedi tek dogma o relativitetu. Subjekt – a ne osoba – usamljen, ciničan i ravnodušan u beskonačnoj relativizaciji i dekonstrukciji svih vrjednota ostaje zarobljen mnoštvom strahovima, od kojih je svakako najneobičniji strah od života koji bi se lako mogao preimenovati u strah od djeteta ili u strah od ljubavi.
Kakvog li paradoksa: kršćanstvo koje je od mnogih – među njima najglasnije od Nietzschea – odbačeno kao „religija slabih i nemoćnih, onih koji bježe i plaše se života“ ustaje u obranu života, sažimljući sve moralne norme na zapovijed ljubavi. Privlačna snaga kršćanstva danas, kao i oduvijek, počiva na snazi svjedočanstva Kristove ljubavi kao konačnoj objavi Božje ljubavi za čovjeka, što čini esenciju moći kršćanske objave, posve drukčijega reda u odnosu na svaku moguću vremenitu moć i društveni utjecaj Crkve. To je snaga istine koja raskrinkava „kvasac farizejski“ samozvanih „malih priča“ i mora se izgovarati i danas kada je – barem u odabranim intelektualnim krugovima – „potrebno pretvarati se da ne vjerujte, jer se otvoreno javno priznanje vlastite vjere doživljava kao nešto sramotno, egzibicionističko“ (Žižek). Kršćanski govor o pravu na život, pravu na rođenje – ma kako danas „tvrdo zvučao“ – ne može se prilagođavati „duhu vremena“ i ima istu snagu svjedočanstva ljubavi kao i na Početku.