Proučavajući okruženje u kojem se događa fenomen kojeg stručnim rječnikom nazivamo ‘entuzijazam’, ne mogu, a da ga ne promotrim kroz perspektivu suživota s ljudima, suživota u zajednici, u braku.
Činjenica je da su supružnici dva zasebna bića uglavnom vrlo različita, jer je opće poznato da se različitosti privlače. Vjerujem da su se u snagu ‘magične privlačnosti’ uvjerile i djevojke i mladići koji su imali iskustvo zaljubljenosti.
Kako pomiriti ove različitosti u zajedništvu s drugim ljudima, posebno unutar obitelji, ako entuzijazam shvaćamo u kontekstu psihologije koja kaže da je entuzijazam zona u kojoj živimo kada se udruže unutarnja snaga i privlačnost cilja. Da stvar bude kompliciranija, psiholozi će reći: „Trebamo si postavljati ‘taman-dostižne’ ciljeve. Ako si ciljeve kreiramo tako da su nam dovoljno visoko da nam budu poticajni i uzbudljivi, a opet dovoljno nisko da su nam dostižni, put prema njima će biti ispunjen entuzijazmom“.
Već pri prvom čitanju ove kratke definicije primijetih tri stvari koje ne zadovoljavaju moje standarde u shvaćanju smisla. Kao prvo – kad je riječ o privlačnosti ciljeva – što znači ‘taman-dostižni’? Mene kao agronoma to podsjeća na upozorenja da se čuvamo relativizma. Ne možemo uzeti malo otrova i sipati u malo više vode i zatim poprskati lisne uši na salati, već se trebamo pridržavati točno zadanih uputa kako ne bismo naštetili svome i tuđem zdravlju.
Drugi problem u ovoj definiciji za mene predstavlja ‘zona’. Riječ zona previše me asocira na područje koje se tiče pojedinca, nešto što je toliko različito i odvojeno od okruženja. Sjetimo se nekih sintagmi u kojima se ova riječ pojavljuje, kao: poduzetnička zona, zona slobodne trgovine, a da ne spominjem i ‘zonu’ kao posebnu vrstu dijete – sigurno ste imali priliku čuti rečenicu tipa -ne bih, hvala, u zoni sam. Može li čovjek kao društveno biće neprestano biti u zoni, posebno ako nastoji ostvariti sebe u suživotu s drugima?
I treća dilema proizlazi iz sintagme „unutarnja snaga“. Da, stvarno, što bi to trebalo značiti? Kako prepoznati vlastitu snagu slušajući upozorenja psihologa da se treba čuvati ‘napuhanog ja’ jer je nestabilan, izaziva rastresenost i nestrpljenje, a isto tako savjetuju da kod nisko postavljenih ciljeva postoji opasnost od vječnog straha da nećemo ni u čemu uspjeti jer su drugi u svemu bolji od nas. Za mene to zvuči zbunjujuće, a nikako ne daje jasne upute za određivanje vlastite snage.
Ako ste u potrazi za istinom, sigurno ćete se složiti sa mnom da odgovori koje daju psiholozi ne daju konkretne recepte za ljudska ponašanja. Vjerojatno ste se već našli u procjepu ovakvih objašnjenja. Koliko treba proći još vremena da shvatimo da nisu dovoljno dobra uputstva koja ti govore da ćeš stići na cilj ako ne pođeš ovim ili onim putem, a ne kažu kojim da ideš?
I što sad – kako odrediti životne ciljeve kako bi naš entuzijazam bio stalan kao mjera izvršenja zadanog? Ne zaboravimo u ovu mjeru uključiti i suživot s ljudima! Iz ljudske perspektive gledano čini se da je entuzijazam nešto neostvarivo kao stalna veličina. Ljudski gledano, to je zasigurno tako. Svjedoci smo da mnogi ljudi na svom životnom putu gube snagu, energiju i vjeru u život, a sve više njih pada u bolest i depresiju.
Međutim, ako pitanje entuzijazma promotrimo iz perspektive vjere i poruke koju nam je ostavio Učitelj iz Nazareta, stvar se bitno mijenja. Prisjetimo se poziva na neprestanu ljubav i davanje za drugoga u razmjeru s talentima koje smo primili. Nisu li to posve jasne upute. Tu su i zapovjedi i crkvene dogme koje nas čuvaju od bilo kakvog relativizma. U tom kontekstu nećemo više o entuzijazmu polemizirati kao o subjektu već kao o objektu koji se događa na putu prema cilju kojeg nam je Isus pokazao. Privlačnost tog cilja je ‘zona’ koja je upisana u kod našeg bitka pod nazivom ‘Kraljevstvo božje’. Ako ovako definiramo cilj onda će nam unutarnja snaga biti neprestano pouzdanje u Božju providnost, a svi naši ciljevi će se stopiti u cilj ostvarenja Božjeg nauma. Bog nas je stvorio kao svoja ljubljena bića. On želi da postanemo subjekti, da naš ‘ja’ bude oduševljen Isusom, jedinim izvorom stalnog i nepresušnog entuzijazma.
Poučeni Isusovim riječima vrijeme je da prestanemo tražiti ciljeve i snagu daleko od Boga, našeg Stvoritelja. Čak i psiholozi pri tumačenju entuzijazma kažu da sama riječ potječe od grčkog „biti ispunjen s bogom“. A gdje se izgubio smisao znanstvenog tumačenja entuzijazma trebalo bi potražiti u razlozima zbog kojih su psiholozi u svojim definicijama riječ Bog napisali malim slovom.
I na kraju, izreći ću misao koja se nameće kao zaključak. U njoj je riječ entuzijazam tek objekt, pa pokušajmo joj pridati značenje u kontekstu izrečenog – uspjeh je kad iz neuspjeha u neuspjeh ne izgubite entuzijazam u ostvarivanju zajedništva s ljudima.
Snježana Tolić