Prof. dr. sc. Marcela Šperanda
Moliti danas? U tajnosti sobe, možda, da. Ali moliti u zajednici, glasno, predano, iskreno, s povjerenjem?
Molitva je prostor prisutnosti Boga i čovjeka. Za taj se susret valja pripremiti: jednostavno otvoriti vrata uma i srca, bez proračunatosti i straha. Potrebna je želja čeznutljivih ljubavnika i pouzdanje i čistoća djeteta, i gle- Bog dolazi. Uvijek dolazi. Snagom tišine, Riječi, prisutnosti, spoznaje, pa opet riječi: snažne, proročke, djelatne, koja mijenja i preoblikuje, sve čini novim.
Kako čovjeku današnjice priuštiti iskustvo duboke blizine i iskrenog prijateljstva? Kako, kada je opterećen težnjom za postignućima, trkom za kratkoročnim i dugoročnim ciljevima? Čovjek je od najranije životne dobi raspoređen u institucijama, predodređen da ga se nakon svake etape (vrtićke, školske, srednjoškolske, studentske) vrednuje mjerom „uspjeha“, svrsta nekamo, nalijepi etiketa.
Jesmo li u opasnosti da postižemo vrhunske rezultate (u sportu, umjetnosti, znanju), a da se rijetko osjetimo ljudima? Da gladujemo i čeznemo za blizinom drugog čovjeka, za prihvaćanjem cjelovitosti osobe, zbog nas samih najprije, a onda zbog rezultata svoga rada?
Zato zajednička molitva ima smisla. Molitva na kojoj se skupe članovi Crkve različite dobi, iskustva, obrazovanja, materijalnog stanja, ali jedinstvena duha, u želji da proslave Gospodina, da mole za redovite potrebe u povjerenju, da ih nitko neće ismijati, već da će za njih svesrdno stajati. Takvi su susreti blagoslovom za pojedince koji prilaze stolu Riječi i blago čitavom narodu jer Bog na zemlju silazi.
Susreti u kojima okupljena zajednica moli, znakom je otuđenom i zavađenom svijetu, ali i nadom da čovječanstvo ima budućnost.