Piše: prof. dr. sc. Marcela Šperanda
Često razmišljam o tome gledajući zabrinuta, razočarana, beznadna, rezignirana lica. Mislim na to kad me uhvati tuga bez pokrića. Možemo li saznati što o Bogu i može li se On uopće naći?
Vjerujem da smo tapkajući u bespućima Zemlje, oslonjeni samo na svoje snage, izgubljeni, ili bar dezorjentirani. Putujemo drugim kontinentima, otkrivamo genske šifre, molekule prijenosnike i regulacijske proteine. Znamo li stoga išta više o životu? Ili Životu? Priznajem da me nova znanstvena otkrića vesele. I spuštaju na koljena, u zahvalnosti, diveći se tajni kojom je obavijen Život. Kako onda toliko malo poštovanja prema čovjeku, prema gladnomu, potrebnomu, napuštenomu, staromu, bogatom, uspješnom, osamljenom, praznom? Kako to da prolazimo pored onoga koji ne trči materijalističku trku kao pored neprilagođenog, neuspješnog, kao pored gubitnika?
Kad bi Isus bio Bog moga života, sretala bih čovjeka umjesto ljude. Pitala bih kako mu mogu poslužiti, umjesto što ga kritiziram da ništa za mene ne mari. Mogla bih oprostiti i najteže stvari. Mogla bih uvijek počimati ispočetka. Imala bih vjere žive, koja brda premiješta. Nikada ne bih izgovorila riječ koja osuđuje ili ranjava. Pazila bih da moja šutnja drugoga ne boli. Znala bih gdje je izvor čiste vode. Da je Isus za me Krist, oči bi mi uvijek bile svijetle, zbog iskre radosti, koju ništa ne može pomutiti.
Taj je Bog toliko nespoznat, da mi ostaje život da Ga nađem!