prof. dr. sc. Marcela Šperanda
Priroda čovjeka teži sjedinjenju, jedinstvu, punini. „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, kao muško i žensko stvori ga“, izvještava Knjiga postanka (1,27).
Kako se onda dogodi da dvoje ludo zaljubljenih ljudi, živeći zajedno, koristeći tu i takvu slobodnu ljubav za vlastitu dobrobit, nakon nekoliko godina postanu stranci, kažu da su ljubav potrošili? Ili zašto drugima pak, takav život donosi osjećaj krivnje ili se jedno u toj vezi osjeti iskorištenim, omalovaženim i bježi iz tog zajedništva…Ili zašto čujem bračne parove srednje dobi da im spolnost ne pruža više takvu radost kakvu je nekada? U oba slučaja prepoznajem znakove da se ljubav iz tih zajedništava nekako povukla (?!).
Ljubav žene i muškarca (djevojke i mladića) doživljavam kao početni kapital kojim dvoje ljudi ulaze u tajnu Ljubavi. Tim inicijalnim paketom valja mudro upravljati. Od početka čovjek je pozvan biti obziran, nježan, osjetljiv za drugoga, ne činiti ništa što drugoga ponižava i čini manje vrijednim, što ga spušta na razinu potrebe ili stvari. Promišljanje o dobrobiti drugoga usrećuje osobu, jača, daje krila. U ljubavi se stoga može letjeti i kada nije sve savršeno, niti po mojoj volji.
Zašto je čovjek tako ranjiv, kad je spolnost u pitanju? Mislim da se godinama o spolnosti pričalo samo sa stajališta tijela i tjelesnosti. A čovjek niti je samo tijelo, niti može uživati tjelesnost bez uvažavanja duha, duše, osjećaja, kao i pristanka razuma. Pa tako pobornici „sve je dozovoljeno“ i „svi tako čine“ brzo iskušaju kratkoročnost ushićenja užitka u tijelu. Osobito su osjetljive djevojke i žene (mislim da su proizvedene od finog, nježnog i skupocjenog materijala, ali pod djelovanjem čiste i osloboditeljske Ljubavi, taj materijal postaje takve građe da dobije nevjerojatnu čvrstoću, otpornost i žilavost na djelovanje najrazličitijih sila). Muškarac je u startu čvrst, siguran, njegova je osvajačka i zaštitnička uloga postojana, ali može biti narušena ohološću i uznositošću (govorim o zrelim, poštenim i dobronamjernim primjercima), a postupno i bezobzirnošću, zauzetošću za svoje interese. Ženino primarno poslanje jest ljubav koja se dobrim dijelom očituje služenjem. Ona se osjeća dobro kada daje, a može to činiti punim srcem i potpuno kada se osjeća voljeno i zaštićeno. Tako „pokrivena“ žena (probuđena, ali zaštićena, skrivena od pogleda drugih) postaje čisti dar muškarcu, kako u svakodnevnim poslovima koje dijele zajedno, tako na tjelesnoj, emocionalnoj i intelektualnoj razini. Muškarac spazi da pored njega živi netko kao što je on, dakle njemu jednak, netko tko mu daje punu podršku i razumijevanje, uz uvažavanje njegove slobode i potrebe za samoćom. Stoga, unatoč velikoj ljubavi, privrženosti i osjećaju da ne mogu jedno bez drugoga, mladi ljudi koji žive „slobodnu ljubav“, bez ikakve odluke da ostvare bračno zajedništvo, pristaju trošiti prekrasan zalog ljubavi koji im je dan kako bi rasli i obogaćivali sebe i druge. Bez odluke da je muškarac uzima za svoju ženu, da odabire baš nju između svih drugih i obećaje njoj vjernost, brigu, zaštitu, odgovornost za cijeli život, žena se ne može potpuno otvoriti niti dati. Ili, ako to u dobroj vjeri učini, a ne dobije sve potrebno za ljubavni rast, ostaje silno ranjena. Ostaje nedovoljno voljena, tada ljubav blijedi, veza slabi, u opasnosti je da propadne (materijal od kojega je sazdana nikada ne dosegne onu čvrstoću, pouzdanost i sigurnost koja je u braku potrebna i bez čega brak ne može opstati).
Spolnost je dana čovjeku za izgrađivanje. Ona sasvim sigurno pridonosi bliskosti, prepoznavanju, izgrađuje bračni odnos, učvršćuje supružničku ljubav, donosi ravnotežu i mir ženi i muškarcu, oplođuje njihovo zajedništvo, daje mogućnost nastanka novog života. Ljubavlju zaogrnuta seksualnost čudo je neograničenih spoznajnih i razvojnih mogućnosti i svojstvena je samo čovjeku. Vjerujem da bismo spolnosti trebali pristupati istovremeno s poniznim udivljenjem (znajući da je najskupocjeniji poklon nespoznatljiv) i kraljevskim posjedovanjem (znajući da nam je dana sva vlast na zemlji da ju sebi podložimo).
Nismo li sigurni pristupamo li seksualnosti iz ljubavi ili sebičnosti lako se možemo testirati, moleći molitvu Tobijinu:
„Blagoslovljen da si Bože naših
otaca,
blagoslovljeno sveto i slavno ime tvoje u sve vijeke!
Blagoslivljala te nebesa
i sva tvoja stvorenja u sve vijeke!
Ti si stvorio Adama
i dao mu pomoćnicu Evu:
od njih je proizašao ljudski rod.
Ti si rekao: Nije dobro da čovjek bude sam:
načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu.
Gospode, ne uzimam zbog pohote
ovu svoju sestru,
nego po istini.
Smiluj mi se
i učini da s njom doživim starost.“ (Tob 8, 5-9)