Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal
Prispodobe/parabole u evanđeljima svojevrsna su antiretorika. Govorom u prispodobama, Isus ne želi prikriti smisao nego ga učiniti jasnijim, bližim svakodnevnom iskustvu.
Dok glasoviti govornici koriste figure kako bi hermetički „zamutili“, sakrili pravi smisao, možda zadivili slušatelje svojim umijećem i isključili nepoželjne slušatelje, za Isusa nema nepoželjnih slušatelja. Osim naravno onih koji se samovoljno isključuju te imaju „uši koji ne čuju i oči koje ne vide“.
No, to ne znači da se Isus nije služio govorničkim umijećem: umjesto izravne pouke ili odgovora znatiželjnicima koji ga iskušavaju, on posrednim putem – razvijenim usporedbama ili alegorijama, kako su ranije opisivali parabole – budi pozornost slušatelja kako bi premostio maleni kognitivni napor i zauzvrat im pružio užitak vlastitoga zaključivanja. Jer, vlastita spoznaja najviše veseli. Tako je i u trima prispodobama iz Lukina evanđelja (Lk 15, 1-32). Na mrmljanja farizeja i pismoznanca zašto se on pravednik druži s grješnicima Isus ne odgovara izravno nego uz pomoć bliskih sličica iz svakodnevnoga života kojima ne treba dodatnoga tumačenja. Najveća je radost pronaći/povratiti izgubljeno: izgubljenu ovcu, izgubljenu drahmu, izgubljenoga sina.
Prispodoba o povratku izgubljenoga sina/milosrdnome ocu/razmetnome sinu jedna je od najdužih i najljepših u evanđeljima i zacijelo jedna od onih koja je doživjela najviše umjetničkih obrada. Razlog tomu ne leži samo u cjelovitom i vješto ispripovijedanom narativnom kosturu ove „kratke priče“ nego i u njezinu duhovnome smislu, tako nenametljivo i prirodno utkanom u pripovjedno tkivo da se razaznaje gotovo sam od sebe, a u isto vrijeme ostaje njezina dragocjena jezgra koja čuva dostojanstvo neizravnoga govora o otajstvu.
Neizrecivo otajstvo milosrdne ljubavi nebeskoga Oca koji slavi povratak izgubljenoga grješnika dano je – u nevinoj pripovjednoj formi – svima: onima koji maju uši da čuju i koji imaju oči da vide.