Čini se da se baš svaki redak Evanđelja ostvaruje, niti jedan neće ostati neoživljen, baš kako je Isus i obećao. Na tu me istinu podsjetila jedna sitnica povodom okupljanja vjernika za nedavne posjete poglavara katoličke Crkve, i aktualnog pape, Benedikta XVI. Cijeloga sam vikenda bila pod dojmom papine skromnosti, jednostavnosti i dubine njegove riječi. Poruke su snažne i duboke, ne ostavljaju ravnodušnima vjernika. Vjerujem ni nevjernika: gledajući okupljanja ljudi koji mole i žele samo dobro. Papine poruke pozivaju da priklonimo uho svoje na Božju riječ i zavirimo u svoj život kritički. Traže odluku i opredjeljenje-za Krista ili bez Krista (ako već ne protiv). Trećega puta ionako nema. Osjećala sam se nekako svevremeno i suvremeno. Doživjela sam papu i njegovu riječ mladom i istinitom. Poruka nije bila obojana ni nacionalno ni politički. Vrijedila je za sve ljude i nikoga nije vrijeđala. Pozivala je snagom božanske privlačnosti. Sve bijaše dobro do trenutka kad se oglasio domaći biskup. I koristeći papin dolazak i okupljenu masu vjernika, uputio riječ kritike ili zahtjeva obnašateljima vlasti. Tražeći promjenu zakona i uvažavanje vrijednosti vjernika temeljenih na obiteljskom ćudoređu. Tražiti svoja prava ili zaštitu prava vjernika, uređenje i građenje pravednijeg društva za većinu i za manjine dužnost je svakog biskupa, svećenika i vjernika-laika. Ništa ne bi bilo sporno, kada se za taj podvig s pozicije trenutne (nad)moći ne bi koristila baš papinska zastava, zlorabeći tako vrijeme koji su vjernici došli iskoristiti za duhovni rast i svjedočanstvo svoga opredjeljenja, vjere i ljubavi. Još k tome, vremena za edukaciju vjernika i svakovrsnu pomoć mladim obiteljima i majkama imamo napretek, a tajming za promjenu zakona je loš.
Volim Crkvu. Vjerujem da je 2000 godina vodi Duh Sveti. Ali onog časa kada ljudi misle da su u pravu i da trebaju nekomu zadati udarac-bivaju udareni. Bog valjda nikada ne odustaje od svojih riječi i ne ide protiv sebe, čak ni kada bi možda trebao zaštititi svoje. On jednostavno pusti da osramoćen ode onaj koji se stavlja iznad drugoga. Zadaću institucionalne crkve vidim u osposobljavanju ljudi za zauzet vjernički život, za preuzimanje odgovornosti u društvu, u poticanju hrabrosti za preuzimanje svoga mjesta u društvu i zauzetu borbu za pravedan svijet. Manje ju vidim u iscrpljujućem navještanju normi koje sve manje i sama živi jer je duboko načeta materijalizmom i pomamama svijeta, često se opredjeljujući radije za zaštitu vlastitih interesa nego za prava pojedinaca i cijelih skupina. I ovaj je skup pokazao da pojedini članovi slabo poštuju redoviti vjernički molitveni hod koji jedini može dovoditi Božji duh u svijet i činiti vjerodostojnim svako navještanje Isusa Krista. Zato se Crkva naših dana sve češće doima kao da se ne snalazi u vremenu i da ne pronalazi prave odgovore.
Doček pape bio je na zavidnoj razini. Ponosna sam na riječi predsjednika Josipovića, sve je sažeo tako jednostavno i toplo, shvaćajući i procjenjujući ovaj događaj važnim i dobrodošlim svim ljudima. Obradovala me srdačnost premijerke i poletnost kojom je slavila euharistiju na hipodromu. Uvidjela sam da možemo učiti jedni od drugih i da nikakve predrasude ne vrijede. Bog je Duh i puše gdje hoće. Kad bismo barem zaživjeli poruke koje je ostavio duboki Benedikt, neovisno izjašnjavamo li se vjernicima, ateistima, agnosticima ili trenutno rezerviranim promatračima.
A vjernicima ostaje znati: „Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja. Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.“ Lk 12, 1-3
prof. dr. sc. Marcela Šperanda