Piše: dr.sc. Krešimir Šimić
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina
gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova
plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi;
svaki je imao po šest krila; dva krila da zakloni lice,
dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu
jedan drugome: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama!
Puna je sva zemlja Slave njegove!” (Iz 6, 1 – 3)
Pišući o hermeneutičko-fenomenologijskim modelima promišljanja Svetog, Željko Pavić ističe kako se moderni zaborav Svetog obično vezuje za Weberovu tvrdnju o “raščaranosti modernog svijeta znanosti, za koji Sveto predstavlja samo jednu predznanstvenu i predmodernu pojavu”. Istodobno smo, zapaža Pavić, svjedoci poplave govora o Svetom, neovisno o tomu pristupa mu li se racionalno ili iracionalno, pojedinačno-doživljavajući ili logički-konstitutivno.
Sociolog religije Željko Mardešić – poznatiji po pseudonimu Jakov Jukić – zapaža da je to stoga što je religija kao pojam i zbilja očito ušla u semantičku i povijesnu krizu pa su religiologija i teologija požurile naći novo ime i novi pojam u Svetom. Pojmu Sveto se pokušalo pristupati etimologijski, evolucionistički, sociologijski, no Sveto je bilo toliko općenito shvaćeno da se njime teško moglo bilo što točnije i suvislije odrediti. Tek hermeneutičko-fenomenologijski pristup Svetom, koji započinje radovima F. Schleiermachera i R. Otta, posiže za dubljim razumijevanjem. Ipak i Schleiermacherovi i Ottovi radovi nisu dostatno proučeni. Čini se da je razlog tomu u činjenici da se Svetim bave većim dijelom umjetnici. Suvremena se filozofija, naime, ponajprije bavi problemima tehničko-znanstvenog svijeta, etikom, ekologijom i općenito problemima čovjekova životnog svijeta, pred kojima se Sveto doima kao predmoderno. “Međutim”, ističe Ž. Pavić, “u problemu Svetog sadržano je ono utemeljujuće pitanje, pitanje o načelnoj mogućnosti bitka-u-neraspoloživosti, tj. s onu stranu apsolutno raspolažućeg bitka i mišljenja. To pitanje izravno pogađa čovjeka u bezizlaznosti njegovih današnjih životnih formi: forme koje je sam proizveo uništile su njegovu slobodu, budući da ih on ne može transcendirati. Stoga bi možda upravo suočavanje s pitanjem Svetog moglo pružiti jedno takvo pribježište iz tog vražjeg kruga samodestrukcije.”
Mi ćemo sveto i, napomenimo to odmah, pobožno promišljati polazeći od Platonova dijaloga Eutifron ili rasprava o pobožnosti i novozavjetnih tekstova poznatih kao Pomazanje u Betaniji, odnosno od novozavjetnog teksta zapisanog u Lukinu evanđelju 7, 36 – 50. U prvi se mah može učiniti da Platonova rasprava i novozavjetni tekstovi nemaju ništa zajedničko, osim što tekst Lukina evanđelja ima elemenata platonovskih dijaloga, no smatramo kako se oni ipak mogu dovesti u svezu i tako dati vrijedne smjernice u promišljanju svetog i pobožnog. Uostalom, radi se o tekstovima koji otkrivaju dvije kulture koje su oblikovale Zapad. Nadalje, ta ćemo dva teksta, Platonov i biblijski, razmotriti u svjetlu fenomenologijske filozofije, točnije u svjetlu Schelerova poimanja ljubavi kao temeljnog akta duhovne strukture čovjeka. Nadamo se da tako promišljena narav svetosti i pobožnosti može biti prilog jednoj teologiji svetosti i pobožnosti.