Piše: dr.sc. Krešimir Šimić
Platonov dijalog Eutifron, tvrde platoničari, predstavlja spis iz corpusa platonicuma u kojemu su najjasnije izrečeni Sokratovi stavovi o etici i moralu te istodobno spis u kojemu na poseban način dolazi do izražaja metoda definicijskog opovrgavanja (elenchos).Dakako, nama je ovaj spis posebno zanimljiv jer u njemu Sokrat – ovdje se valja prisjetiti da je povijesni Sokrat bio optužen na smrt zbog asebie, odnosno optužbe da je narušavao moral loše djelujući na atensku mladež – traži od svog sugovornika atenskog svećenika Eutifrona da mu objasni što je to sveto i pobožno. Mjesto je razgovora kraljevski trijem, odnosno sudište, na kojemu se susreću Sokrat, optužen od strane mladića Meleta Pitejca da kvari njegove vršnjake, i Eutifron, koji tuži svog oca zbog neizravnog ubojstva. Naime, jedan je najamnik Eutifronova oca u pripitom stanju usmrtio jednog njihovog slugu. Eutifronov otac nije pak znao kako u tom slučaju postupiti, jer se radilo o strancu koji nije odgovoran atenskom zakonu, te je poslao izaslanike u Atenu da se raspitaju o tom slučaju i traže naputke što se treba učiniti. Za to je vrijeme Eutifronov otac svezanog ubojicu bacio u jarak, a ovaj je u tom jarku i umro. Eutifron, misleći da tako čini nešto što je sveto i pobožno, tuži oca da se nije brinuo o ubojici i da je odgovoran za njegovu smrt. Sokrat, i sam optužen zbog asebie, koristi priliku da započne razgovor s Eutifronom, koji je uvjeren kako dobro poznaje što je sveto i pobožno, pa stoga, nasuprot zgražanju rodbine i prijatelja, optužuje vlastitog oca za neizravnu smrt ubojice. Pomalo ironično, Sokrat kaže da će Meletu Pitejcu predložiti izvansudsku pomirbu i pri tome mu reći kako se i prije trudio razumjeti božansko, a da je sada postao Eutifronov učenik, pa ukoliko Eutifron ne govori istinu, onda je Meletu Pitejcu bolje tužiti samog Eutifrona.
Sokrat tako postavlja Eutifronu prvo pitanje o naravi svetog i pobožnog: Što je po tvom mišljenju sveto, a što svetogrdno s obzirom na ubojstvo i na sve drugo? Zar nije pobožno, samo po sebi, istovjetno u svakom činu, a bezbožno protivno svemu pobožnom samo sebi slično. Zar nema sve što je bezbožno jednu određenu formu s obzirom na bezbožnost? (5d). Eutifron odgovara da je sveto i pobožno upravo ono što on čini: optužuje počinitelja zločina, iako mu je to sam otac. Kao primjere za opravdanje ovakvog postupka Eutifron navodi Zeusa – koji je, prema Hesiodovim Teogonijama, vezao vlastitog oca Kronosa i bacio ga u Tartar – i Kronosa – koji je kastrirao svog oca Uranosa i progutao svoje sinove. Očito je, dakle, da se Eutifron rukovodio paradigmatskim primjerima Hesiodova djela, no Sokrat inzistira da mu Eutifron ukaže na etičku paradigmu koja je obvezna i za bogove i za ljude. Drugim riječima, Sokrat traži od svog sugovornika da mu objasni što je to sveto i pobožno samo po sebi: o samoj ideji po kojoj je sve pobožno pobožno (6d)
Na Sokratov prigovor da mu nije objasnio samu ideju svetog, već samo pojedinačne slučajeve, Eutifron odgovara drugim pokušajem definiranja: Pobožno je ono što je drago bogovima, dok je bezbožno ono što im je omraženo (6e). Svoje opovrgavanje nove Eutironove definicije Sokrat započinje ironičnom pohvalom: Jako lijepo, Eutifrone. Odgovorio si upravo kao što sam i zahtijevao od tebe. Samo je li odgovor točan, to još ne znam. Ali ti ćeš mi sigurno dokazati da je istinito to što kažeš (7a). Sokrat pri tom podsjeća svog sugovornika kako je već ranije sam naglasio da među bogovima također postoje svađe i nesuglasice, koje su uglavnom vezane uz pitanje o dobru, lijepu i pravednu. Nadalje Sokrat, hineći neznanje, pita Eutifrona: Hoćemo li dakle sada poboljšati ovo u našoj odredbi, da je naime ono što svi bogovi mrze bezbožno, a ono što vole pobožno. A ono što jedni vole, a drugi mrze, nije ni jedno ni drugo, niti je oboje istodobno? (9d). Eutifron odgovara potvrdno, ističući da je napokon određeno što je pobožno i sveto. Da općenito obilježje još nije dovoljno jamstvo za ispravnost određene definicije, očituje Sokratovo glasovito pitanje – svojevrsni filozofijski locus classicus – u kojemu se prvi put u zapadnoj filozofiji odredila razlika između biti (ousia) određene stvari i njezinih akcidentalnih svojstava (pathos): Je li pobožno bozima drago zato što je pobožno, ili je pobožno zato što im je drago? (10a). Činjenica da je sveto i pobožno bozima drago, prema Sokratu, ni na koji način ne uvjetuje, niti objašnjava njegovu bit. Sveto i pobožno ima obvezujući karakter i za bogove i za ljude bez obzira sviđa li se to njima ili ne. Sokrat tako sugerira Eutifronu kako je odgovor na pitanje što je sveto i pobožno krenuo krivim pravcem, te da mu konačno otkrije pravo znanje, pri čemu Sokrat daje nove smjernice za razmišljanje upitom o odnosu pobožnosti i pravednosti. Nakon toga dolazi se do prve donekle prihvatljive definicije svetoga i pobožnoga: da je sveto i pobožno dio pravednosti koji se odnosi na služenje bogovima (usp. 12e). Da bi definicija bila što razumljivija, Sokrat zahtijeva od svog sugovornika da mu objasni što podrazumijeva pod izrazom služenje. Služenje se tako tumači kao privrženost između slugu i njihovih gospodara, za što Sokrat koristi izraz hyperetike. Riječ je, naime, o strogo stručnom umijeću koje se uglavnom odnosi na proizvodnu djelatnost. Sokrat stoga želi saznati što bogovi dobivaju time što ljude uzimaju kao svoje službenike. Eutifron odgovara kako je to teško precizno spoznati, ali smatra da je prava pobožnost znati bogovima prinositi molitve i žrtve koje su im mile (14b).
Kad se učini da će se konačno doći do zadovoljavajuće definicije, Sokrat čini nagli zaokret. Naime, Sokrat ističe da je pobožnost shvaćena kao znanje o prinošenju molitava i žrtava, zapravo neka vrst trgovine u kojoj se vrši obostrana razmjena dobara. Dakako, problem je u tome što bogovima, ukoliko su bogovi, ne treba ništa nedostajati, dok mi sve dobro dobivamo upravo od njih. Sokrat predlaže novu definiciju: Pobožno je ono što je bogovima dopadljivo (15b). Tako se na kraju čini da se Eutifron vrti u krug i da ne posjeduje pravo znanje o svetom i pobožnom.
Dakle, očito da Platon ne želi dati definiciju svetog i pobožnog, već ovim aporetsko-elenhističkim dijalogom pokazati da je ideja svetog i pobožnog imala samo funkciju orijentiranja. Odbacivanjem svake nepotpune definicije, nazire se ispravno razumijevanje za koje nije bezuvjetno potrebno znati samu definiciju. Stoga se u ovom negativnom sokratovskom opovrgavanju, zapravo krije afirmativan etički stav. Sve to upućuje na naše netematizirano znanje o svetom, ili, kako je to zapazio Ž. Pavić, “razumijevanje Svetog jest dakle prije svakog razumijevanja, ono nije stvar odluke, već ustrajnosti u nerazumijevanju i nespoznavanju. Istrajnost s onu stranu volje za dovođenjem Boga u bitak bivstvujućeg.”