Piše: dr.sc. Krešimir Šimić
Evanđelisti Marko, Matej i Ivan zapisali su zgodu koja se najčešće naziva Pomazanje u Betaniji. U sve trojice evanđelista ova zgoda prethodi Isusovoj muci i uskrsnuću.Ona je tako svojevrsan uvod u muku i uskrsnuće, u epilog Isusova djelovanja. U Marka i Mateja mjesto radnje je kuća Šimuna Gubavca, dok je u Ivana ova zgoda povezana s prethodnim izvještajem o Lazaru, Marti i Mariji te Lazarovu uskrsnuću. Marta, kao u Luke 10, 40, poslužuje, a Lazar je jedan od Isusovih sustolnika. Dok Marta poslužuje, a Lazar sjedi pri stolu, Marija pomazuje Isusu noge i tare ih svojom kosom. Evanđelist Ivan bilježi kako se kuća napunila mirisom pomasti i da je pomasti bilo jedan libar. Marko i Matej, za razliku od Ivana, prikazuju nepoznatu ženu koja izlijeva skupocjenu pomast Isusu na glavu, a ne na noge, kao u Ivana. Pomazanjem Isusove glave žena priznaje Isusovo mesijansko dostojanstvo (usp. 2 Kr 9, 6). Jedino je u Marka zabilježeno da žena razbija posudicu pomasti. Čini se da je tu vidljiv Markov dinamičan temperament kojim odiše cijelo njegovo evanđelje. Nakon Isusova pomazanja u sve trojice evanđelista slijedi prikaz negodovanja učenika koji su smatrali da je to čin rasipnosti te da se pomast mogla prodati – Marko i Ivan navode da je vrijednost pomasti tristo denara – a novac dati siromasima. Evanđelist Ivan prikazuje Judu Iškariotskog kao učenika koji se usprotivio toj «rasipnosti». Nadalje Ivan Judu i Mariju prikazuje kao suprotne likove. Marija je prava učenica koja ljubi Isusa, dok je Juda lažni učenik, izdajica i kradljivac. U Marka i Mateja Isus napominje da je žena napravila «dobro djelo». Židovi su, naime, «dobro djelo» dijelili na «milostinju» i «djela ljubavi». Djela ljubavi su smatrali višim, a jedno od njih je bilo i ukop mrtvih. Prema tome, žena je učinila bolje djelo od milostinje; pobrinula se za doličan Isusov ukop. No, Isusovi učenici nisu shvatili ženinu proročku gestu. U Ivana Isus na Judino negodovanje odvraća: Pusti je! Neka to izvrši za dan moga ukopa! (Iv 12, 7) U Marka i Mateja zgoda završava napomenom da će se, gdje god se bude propovijedalo evanđelje, navješćivati i ovo što ova žena učini – njoj na spomen (usp. Mt 26, 13; Mk 14, 9).
Evanđelist Luka, služeći se tradicijom koja postoji u Marka, Mateja i Ivana, unosi dvije veće promjene u tu tradiciju. U skladu sa svojom brigom za siromahe, on je izostavio Isusovu primjedbu da će učenici uvijek imati siromaha sa sobom (Mk 12, 7; Mt 26, 11; Iv 12, 8). Nadalje, on je ovu tradiciju smjestio u okvir helenističke književne vrste o pouci na gozbi kojom se služio također u 11, 37 – 54 te 14, 1 p – 24. Lica u ovoj književnoj vrsti su domaćin, glavni gost i drugi gosti. Struktura zgode: poziv (redak 36), stupnjevito otkrivanje tko je domaćin (redak 40), tko su drugi gosti (redak 49), akcija koja pospješuje govor glavnog gosta te govor glavnog gosta. Luka, za razliku od ostalih evanđelista, zgodu ne stavlja kao uvod u epilog, odnosno u Isusovu muku i uskrsnuće, već ju stavlja u okvir Isusova djelovanja u Galileji:
Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: ‘Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.’ A Isus, da mu odgovori, reče: ‘Šimune, imam ti nešto reći’. A on će: ‘Učitelju, reci!’ A on:’ neki vjerovnik imao imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici: Koji će ga dakle više ljubiti?’ Šimun odgovori: ‘Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio’. Reče mu Isus: ‘Pravo si prosudio’. I okrenut ženi reče Šimunu: ‘Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge maza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.’ A ženi reče: ‘Oprošteni su ti grijesi.’ Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: ‘Tko je ovaj da i grijehe oprašta?’ A on reče ženi: ‘Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!’ (Lk 7, 36-50)
U govoru glavnog gosta – Isusa – vidljivo je proturječje. U dijelu u kojem Isus sokratovski postavlja pitanja domaćinu dolazi se do zaključka da onaj kojemu je mnogo oprošteno, mnogo ljubi. No, Isus nakon tog zaključka govori kako su ženi oprošteni grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. U prvom je, dakle, dijelu ljubav uzrok, a u drugome posljedica opraštanja. Ta je napetost vidljiva i na širem planu ove zgode. Reci 37 i 38 pokazuju veliku ljubav ove žene prema Isusu. Ubrzo se znakovi ove ljubavi prekidaju zgodom u kojoj Isus, već smo istakli, sokratovski vodi svog sugovornika do željenog zaključka – oproštenje je uzrok ljubavi. A zatim se u recima 44 – 46 ponovno nastavlja prikazivanje znakova ljubavi nakon čega Isus svom sugovorniku govori da su ovoj ženi oprošteni grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Ljubav je istovremeno uzrok i posljedica. Evanđelist Luka nam, možemo reći, daje novo svjetlo na gestu bezimene žene u Marka i Mateja i gotovo čudnu tvrdnju ove dvojice evanđelista da će se njeno djelo spominjati gdje god se bude propovijedalo evanđelje i to njoj na spomen.
Dakako, u ovom se Lukinom tekstu ne govori izravno o svetosti i pobožnosti, ali ipak možemo naslutiti, uostalom na to nas upućuje helenistička književna vrsta s elementima platonovskog dijaloga kojom se evanđelist Luka služi, da se radi o svojevrsnom iskustvu rane crkve u kojem se nazire novozavjetni odgovor na aporetski završetak Platonove rasprave o svetom i pobožnom. Naravno, ne mislimo na izravan novozavjetni odgovor na spomenuti Platonov dijalog, već ponajprije mislimo na kršćanski odgovor na iskustvo antičkog čovjeka, na iskustvo, koje je između ostaloga, svoj izričaj pronašlo i u Platonovoj filozofiji.
U odnosu na Platonovu filozofiju svetog i pobožnog, možemo ustvrditi da novozavjetni tekst polazi od onoga čime Platonova rasprava o pobožnosti završava: Pobožno je ono što je bogovima dopadljivo (15b). Evanđelist Luka na primjeru bezimene žene – prisutne, kako smo vidjeli, u novozavjetnoj tradiciji – zapravo prikazuje kršćanski shvaćenu ispravnu pobožnost, koja se, da parafraziramo Platona, može ovako sažeti: Bogu je dopadljivo kada čovjek prihvaća njegovu ljubav. Drugim riječima, kršćanski shvaćena pobožnost je ljubeće prihvaćanje ljubavi. Dakle, novozavjetna tradicija daje novo svjetlo u shvaćanje svetosti i pobožnosti, a to je u prvom redu kršćansko razumijevanje ljubavi koje se otkriva kako u biblijskoj slici Boga, tako i u biblijskoj slici čovjeka.