Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal
Promišljeno je i uljudno, kada smo negdje pozvani, sjesti najprije na posljednja mjesta pa potom pričekati poziv koji bi nas promaknuo naviše. Tako ćemo izbjeći neugodnosti.
Jer ako zauzmemo odmah prva mjesto moglo bi nam se dogoditi da dođe netko pozvaniji kojemu ćemo morati ustupiti svoje mjesto i tada se postiđeni povući na posljednje pozicije. Izazvalo bi to, naravno, podsmijeh nazočnih. Primjerom iz svakodnevnoga života evanđelist Luka iznosi pouku o poniznosti, koju je potom jezgrovito sažeo u figuru antimetabole: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 14, 11). Figura je to koja voli antitetičko spajanje nespojivoga, obrat, otklon od uobičajenoga reda zaključivanja. Misao izrečena antimetabolom izaziva pozornost, izoštrava zaključak, jače se usijeca u pamćenje. Pozivajući se najprije na svakodnevno iskustvo, evanđelist Luka kao da nas razboritim i pragmatičkim argumentima želi pripremiti za prividni paradoks izrečen antimetabolom i tako posebno naglasiti ključnu poruku evanđelja.
Poniznost u kršćanstvu više nije jedna krijepost među drugima nego učiteljica svih vrlina. Ona je u podnožju, kao i na vrhu svih krjeposti. Bez poniznosti, vrata evanđelja ostaju zatvorena, sve krijepost ostaju isprazne. Uz poniznost, možemo se – u najtješnjoj Božjoj blizini – nadati najvišim uzletima. No, poniznost se ne može zadobiti oštricom mača kojom bismo jednom zauvijek posjekli oholost i ona nipošto ne znači negaciju ulivene želje za letom. Jer, umišljena poniznost znači dvostruku oholost – posjedujemo krijepost (poniznost!i) koju smo izborili vlastitim snagama – dok vjerodostojna poniznost raste u čudnom komparativu: uvijek niže!
Poniznost vodi stupnjevitu spuštanju na tlo – prizivu realnosti u početku – a potom mukotrpnu hrvanju s vlastitom voljom i traži herojsku odvažnost u ostajanju u slabosti, kako bismo jednom, negdje pri dnu, prepoznali lakoću pada u Božje ruke, slatkoću umiranja sebi i postali spremni za let. Kao kraljevski put vrlina, poniznost je svojstvo svake ljubavi: bez spuštanja, poniranja dolje/kroz/uz nema mjesta za Susret s Drugim. Nama, stvorenima na sliku Božju, malo manjima od Njega samoga (Ps 8,6), najniži stupanj poniznosti označuje najvišu točku na putu kristolikosti: „Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge“. (Fil 2, 6-7)