Piše:dr.sc. Krešimir Šimić
Iako se smatra da je djelo Pobunjeni čovjek središnje mjesto Camusova opusa, roman Kuga je posebno znakovit imamo li na umu književnu artikulaciju teodicejske problematike. Taj je roman zapravo svojevrsna reakcija na Braću Karamazove.Dodjeljujući 1957. godine Nobelovu nagradu A. Camusu, Švedska akademija je odlučila nagraditi «jedno važno književno djelo koje iznosi na vidjelo pitanja što se danas postavljaju ljudskoj savjesti». Roman započinje opisivanjem štakora koji izlaze iz svojih legla i ugibaju po ulicama sjevernoafričkog grada Orana u kojem izbija epidemija smrtonosnog oblika kuge. Grad zatvara svoja vrata za promet i tako postaje simbolom zatvorenog svemira, svemira bez Boga. Kuga uzrokuje strahote – fizičku i mentalnu bol. A zlo nije, piše Camus, po ljudskoj mjeri, pa čovjek drži da je to nešto irealno, ružan san koji će proći. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza. Podrijetlo kuge nije poznato, a ipak postaje svakodnevni usud stanovnika Orana. Nema načina da se ona izbjegne. Stoga kuga postaje simbol same smrti, jer je poput smrti neizbježna. Camus na takvoj pozadini prikazuje reakcije mnoštva likova.
Liječnik Bernard Rieux, koji se, pomažući bolesnicima, svim snagama bori protiv kuge, na Tarrouevo pitanje: Zašto ste vi tako odani i požrtvovni kad ne vjerujete u Boga? odgovara:
Budući da je poredak u svijetu reguliran smrću, bit će možda za Boga bolje da u njega ne vjerujemo i da se borimo svim silama protiv smrti, ne dižući pogled prema nebu gdje on šuti.
Sam Jean Tarrou, nakon što je kao mladić prisustvovao sudskom procesu u kojemu je njegov otac, javni tužitelj, tražio smrtnu kaznu za jednog kriminalca, tridesetogodišnjaka koji je izgledao iskreno prepadnut onim što je počinio, zaključio da je sam neizravno sudjelovao u smrtima tisuću ljudi te zaključio da svi imamo kugu. Otada je, napustivši oca, čitav svoj život posvetio traženju načina da postane svetac bez Boga.U jednom razgovoru s dr. Rieuxom Tarrou ističe:
Mene zanima, ukratko rečeno, kako se postaje svecem – zaključi Tarrou bez ikakve patetike.
No vi ne vjerujete u Boga.
Točno. No može li čovjek biti svecem, a da Boga i nema? To je danas jedini problem za koji znam.
Jasno je dakle da razgovori dr. Rieuxa i Tarroua otvaraju pitanje o Bogu, i to u postnietzscheovskom svijetu bez Boga. No najznačajniji je lik, što se tiče teodicejske problematike, ipak jedan svećenik: Paneloux.
U trenutku kada Oranom hara kuga otac Paneloux sprema propovijed koja se iščekuje s velikim zanimanjem. U krcatoj katedrali on započinje propovijed riječima: Braćo moja, vi ste u nevolji; braćo moja vi ste to i zaslužili. Odmah nakon te rečenice citirao je biblijski tekst o izlasku Izraelaca iz Egipta da bi zatim rekao: Od početka povijesti Božja pedepsa obara ohole i slijepe, sileći ih da pokleknu pred njim. Razmislite o tom i kleknite. Tražeći razloge zlu i patnji, otac Paneloux zaključuje: sada znate da je to grijeh, kao što su to saznali Kain i djeca njegova, oni prije potopa, oni u Sodomi i Gomori, faraon i Job, a tako i svi prokletnici. Tom je propovjedi pokazao božansko podrijetlo kuge i kazneni karakter tog zla. No, ubrzo poslije toga otac Paneloux prisustvuje jednom umiranju djeteta:
Krupne suze izbijahu iz upaljenih vjeđa, potekoše njegovim olovnastim licem, a na kraju krize, iscrpljeno, grčeći svoje koštunjave noge i ruke s kojih u posljednjih četrdeset i osam sati nestade mesa kao da se rastopilo, dijete poprimi u svom krevetu pozu Raspetoga što je djelovalo gotovo groteskno.
Nakon tog prizora slijedi dijalog oca Panelouxa i dr. Rieuxa:
Razumijem – promrmlja Paneloux. – Čovjek se buni jer to premašuje ljudsku mjeru. No možda moramo ljubiti ono što ne možemo shvatiti.
Rieux se naglo uspravi. Gledao je Panelouxa svom snagom i svom strašću kojoj se mogao dovinuti. Onda strese glavom.
Ne, časni Oče – reče on. – Ja zamišljam ljubav drugačije. Do posljednjeg časa odbijat ću ljubiti svijet gdje djeca bivaju mučena.
Panelouxovo se lice poremeti i smrkne: kao da je preko njega prešla sjena.
Ah, doktore – reče žalosno – shvatio sam upravo što znači milost.
Zatim ubrzo slijedi i druga propovjed oca Panelouxa, sada pred polupraznom katedralom. Govorio je mnogo blaže i pomirljivije nego prvi put, a slušatelji su primijetili u nekoliko navrata da se u svom izražavanju koleba i ne govori više «vi» nego «mi». Objašnjavao je da ima stvari koje se mogu objasniti pred licem Božjim, i takvih koje se ne mogu objasniti, posebice zlo. Postoji zlo koje je nužno, ali i zlo koje se čini beskorisno. A nema na svijetu važnije stvari nego je patnja djeteta; užas koji ta patnja izaziva i razlozi koje valja pronaći da bismo sve to objasnili. Tu nas Bog pritišće o zid. Otac Paneloux sada nije nudio jednostavna objašnjena i lake mogućnosti da bi se popeo preko zida. Bilo bi mu lako reći da vječnost nebeskih slasti koje čekaju dijete može nadoknaditi njegove muke. Ali on stvarno ne zna kako je. Tko uopće zna da li vječno trajanje neke radosti može izravnati i nadoknaditi jedan trenutak ljudske boli. Onaj koji bi to ustvrdio, ne bi svakako bio kršćanin, jer je njegov Spasitelj upoznao bol u svim udovima i u duši. On ostaje podno zida, vjeran onom raspeću kojemu je simbol križ. Ostaje licem u lice s patnjom djeteta i uzvikuje: Braćo, došao je čas. Valja sve vjerovati ili sve poreći. A tko bi se među vama usudio sve poreći? Potom nastavlja, traženje odgovora je povlastica kršćanina, njegova nagrada i korist. To je i njegova krepost (…) da krepost potpunog prihvaćanja o kojoj govori, ne može biti shvaćena u suženom smislu koji joj obično pridajemo; da se ne radi o banalnom pomirenju, rezignaciji, pa ni o poniznosti koja se teško postiže. Radi se, istina, o poniznosti, ali o takvoj u kojoj je poniženi suglasan. Patnja djeteta ponizuje, zacijelo, i srce i duh. No zato treba ući u stvar (…) Tako će kršćanin znati u danome času da se prepusti božanskoj volji, makar bila i nerazumljiva. Ne može se kazati ja to shvaćam, ali je to neprihvatljivo. Treba prodrijeti u jezgru neprihvatljivosti koja nam se pruža da bismo tako izvršili svoj izbor. Patnja djece naš je gorki kruh, no bez toga kruha naša bi duša stradala od duhovnog glada. Zatim je zapitao slušatelje: Kako se dakle imamo vladati i što nam je zapravo činiti? te ponudio neobičan odgovor: djelotvoran fatalizam:
Ne radi se o tom da bismo odbijali mjere opreza, nijekali razumni poredak što ga društvo unosi u nered epidemije. Ne treba slušati moraliste koji tvrde da valja pasti na koljena i sve napustiti. Nego treba koraknuti naprijed u tminu, malko naslijepo i kušati činiti dobro. Što se tiče ostaloga, treba ostati pasivan i spremno prepustiti Božjoj volji sve, pa i smrt nevine dječice, ne tražeći lijeka za sebe (…) Treba dopustiti i prihvatiti sablazan, jer moramo birati, hoćemo li Boga mrziti ili ljubiti. A tko bi se usudio privoljeti mržnju? Braćo moja (…) ljubiti Boga nije lako (…) Ali samo ona može izbrisati dječje patnje i dječju smrt, a bilo kako mu drago, jedino ta ljubav može je učiniti nužnom, jer je ne može shvatiti (…) Evo vjere kojoj se moramo približiti. Na tom vrhuncu (…) iz tobožnje nepravde iskrsnut će istina. Tako u mnogim crkvama na jugu Francuske umrli od kuge snivaju vjekovima ispod kamenih ploča crkvenoga kora, a svećenici zbore iznad njihovih grobova, i duh koji šire, iskrsava iz tog praha u kojem djeca imaju svoj udio.
Čini se, dakle, da se u Camusovoj književnoj obradi teodicejske problematike radi o ateizmu na veću slavu Božju (O. Marquardt).