Piše:dr.sc. Krešimir Šimić
Pomnije ćemo, dakle, nadalje razmišljati o onom događaju koji zacijelo čini vrhunac Abrahamova vjerničkog egzistiranja: spremnost da žrtvuje sina jedinca Izaka, jer, istaknuli smo, upravo u tom događaju možemo uvidjeti srž kulture kojoj je praotac Abraham.
Poslije tih događaj Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: ‘Abrahame!’ On odgovori: ‘Evo me!’ Bog nastavi: ‘Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.’ Ujutro Abraham podrani, osamari magarca, sa sobom povede dvojicu svojih slugu i svoga sina Izaka, pošto je prije nacijepao drva za žrtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog označio. Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka. Abraham onda reče slugama: ‘Vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama’. Abraham uzme drva za žrtvu paljenicu, stavi ih na sina Izaka, a u svoju ruku uzme nož. Tako pođu obojica zajedno. Onda Izak reče svome ocu Abrahamu: ‘Oče!’ ‘ Evo me, sine!’ – javi se on. ‘Evo kremena i drva,’ opet će sin, ‘ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?’ ‘Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!’ – odgovori Abraham. I nastave put. Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže svog sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Jahvin i poviče: ‘Abrahame! Abrahame!’ ‘ Evo me!’ – odgovori on. ‘Ne puštaj ruku na dječaka’, reče, ‘niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svog.’ Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grm. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Onome mjestu Abraham dade ime Jahve proviđa. Zato se danas veli: Na brdu Jahvina proviđenja. (Post 22, 1 – 15)
Erich Auerbach, uspoređujući Homerovu Odiseju i biblijski tekst o Abrahamovoj spremnosti da žrtvuje jedinca Izaka, primjećuje kako već sam početak biblijskog teksta čini da ustuknemo od čuđenja usporedim li ga s Homerom. Auerbach se pita gdje se nalaze obojica sudionika razgovora: Bog i Abraham? Odakle dolazi Bog da se obrati Abrahamu? Biblijski Bog ne dolazi kao Posejdon iz Etiopije, gdje je uživao u žrtvenom obredu. Ne znamo ni uzrok Božjeg obraćanja Abrahamu. Biblijski Bog ne dolazi Abrahamu poslije vijećanja i savjetovanja, kao što čini Zeus koji se neprestano savjetuje i raspravlja sa ostalim bogovima. Biblijski Bog na scenu dolazi neočekivano i zagonetno iz nepoznatih visina, ili dubina, i viče: Abrahame! Ni Abrahamovo mjesto nije određeno. Židovska riječ ovdje sam, piše Auerbach, poprilici znači vidi me ili čujem. Ta riječ ne govori, dakle, o Abrahamovu geografskom mjestu, već o njegovu odnosu prema Bogu koji ga je pozvao. Nasuprot, antički pisci uvijek točno opisuje lik boga, način na koji je došao na određeno mjesto i njegov odlazak. U biblijskom tekstu čujemo samo glas. O Abrahamu ne doznajemo ništa doli riječi kojima odgovara Bogu. Uz to mi ne znamo gdje bi postavili Abrahama koji ili pada ničice, ili kleči, ili je pognut, ili možda širi ruke i gleda gore. Abrahamove riječi su upućene u unutrašnjost slike, ili pak u visinu prema jednom neodređenom mjestu, koje se nikako ne nalazi u prvom planu.
Poslije ovoga početka Bog traži od Abrahama žrtvu te priča teče bez ikakvog umetanja, s malo glavnih rečenica, čija je sintaktička veza vrlo siromašna. Tu nemamo, kao u antičkih pisaca, opis nekog oruđa koje se upotrebljava, krajolika kojim prolaze, slugu i magaraca i sl. U biblijskom tekstu imamo jednostavno oruđe, likove, životinje, i ništa više, nikakve epitete. Čak i vrijeme putovanja ostaje nekako neodređeno. Abraham je ujutro podranio i treći dan podigao oči prema mjestu gdje će žrtvovati Izaka. I to ujutro podranio ima više moralno značenje, značenje Abrahamova odnosa prema Bogu, negoli da označi stvarni vremenski kontekst priče. Dijalog Izaka i Abrahama je također jednako štur kao i dijalog između Boga i Abrahama. Pa čak i mjesto žrtvovanja – Jahve proviđa – ima ime koji više govori o Božjem odnosu prema Abrahamu, nego o konkretnom mjestu. Jedino mjesto koje se pričinjava kao konkretno prostorno određenje – krajina Morija – samo se jednom spominje i ostaje nekako u drugom planu. Auerbach ovakav biblijski stil pisanja opisuje kao «isticanje jednih, a zamračivanje drugih dijelova, razdrtost, sugestivno djelovanje neizrečenog, ostajanje u pozadini, mnogoznačnost (…) produbljivanje problematičnog»?
Upravo suprotno, uviđajući duboku, ne samo stilsku, poput Auerbacha, već prije svega semantičku razliku između tragičnih junaka i Abrahama, S?ren Kierkegaard piše knjigu Strah i drhtanje. Kierkegaard je, pišući svoje djelo, ustvrdio, paradoksalno: “Teško je razumjeti Hegela, a razumjeti Abrahama neznatna je stvar. Uzdići se nad Hegelom, to je čudesno djelo; a otići iznad Abrahama, to je lakše od svega. Što se mene tiče, potrošio sam dosta vremena da bih razumio Hegelovu filozofiju. Vjerujem da sam je donekle i razumio. Ako Hegela na pojedinim mjestima usprkos uloženom trudu, nisam uspio razumjeti, usuđujem se kazati da on sam nije uopće bio načisto s tim. Proučavam ga s lakoćom, pri čemu me, naravno, nimalo ne boli glava. Naprotiv, kad trebam razmišljati o Abrahamu, kao da sam satrven. U svakom trenutku pred očima mi je onaj neizmjerni paradoks koji čini sadržaj Abrahamova života; svakog trenutka bivam potisnut unatrag, a moja misao, usprkos svoj njezinoj strastvenosti, ne može prodrijeti u paradoks, niti se pomaknuti makar za dlaku. Da bih stekao uvid, naprežem svaki mišić i istodobno bivam nepokretan.” Odmah potom Kierkegaard piše: “U junaka se mogu uživjeti, ali u Abrahama ne mogu; kad se uzvinem, padam, jer paradoks je ono što mi se nudi.”
Objašnjavajući paradoks Abrahamova života, Kierkegaard u obliku tri problema ističe ono dijalektičko u biblijskom izvještaju. Prvi problem uobličen je u odgovoru na pitanje postoji li u Abrahamovoj spremnosti da žrtvuje Izaka teleološka suspenzija etičkog. Drugi problem izrečen je u pitanju postoji li apsolutna dužnost prema Bogu, a treći pak u pitanju je li etički opravdano od Abrahama što je Sari, Eliezeru i Izaku prešutio svoju namjeru.
Odgovor je na prvo pitanje, prema Kierkegaardu, jasan: Abrahamov život sadrži jednu teleološku suspenziju etičkog. “On je kao pojedinac postao viši od općeg. To je paradoks koji se ne da posredovati. Jednako je neobjašnjivo kako je on tu dospio, a isto je neobjašnjivo i kako je izdržao.” Dakle, za Kierkegaarda je etičko ono opće što kao takvo važi za svakog i što u svakom trenutku obvezuje. Ono kao takvo počiva u samom sebi i nema ničeg izvan sebe što bi moglo biti njegov ?????. Etičko je, zapravo, ono što je ????? za sve što se nalazi izvan njega. Prema tome, cilj je svakog pojedinca da napušta svoju pojedinačnost i ulazi u opće. Što se tiče vjere, prema Kierkegaardu, stvar je upravo suprotna: vjera je, naime, paradoks kojim pojedinac stoji iznad općeg.
Prije negoli će u Abrahamovoj spremnosti da žrtvuje Izaka ustvrditi teleološku suspenziju etičkog, odnosno vjeru kojom se pojedinac izdiže iznad onog općeg, Kierkegaard se pita ima li u Abrahamovu odnosu prema Izaku ipak nečeg etičkog. Drugim riječima, može li se Abrahamovu spremnost da žrtvuje sina Izaka etički opravdati, odnosno suspendirati etičku obvezu prema sinu a da se ne izlazi iz teleologije etičkog. Uspoređujući spremnost Jiftaha (usp. Suci 11, 29 – 40), Agamemnona i Bruta da žrtvuju, Kirekegaard ipak primjećuje njihovu neusporedivost s Abrahamom. Naime, tragični junaci poput Jiftaha, Agamemnona i Bruta ostaju u području etičkog jer se njihovi čini mogu opravdati dužnošću prema narodu, dok se u Abrahama ipak ne može naći nikakvo slično opravdanje. Tragični junak ostaje u području etičkog, Abraham iz njega iskoračuje. Abraham ima jedan drugi ????? koji se nalazi izvan etičkog. Abrahamovim se činom ne spasava narod, niti ideja države, on nije učinjen da bi se umilostivilo rasrđeno božanstvo.
Ukoliko je u Abrahamovu slučaju ono etički teleološko ukinuto, ostaje upitno kako egzistira pojedinac u kojem je ono ukinuto. Kierkegaard odgovara da takav pojedinac egzistira kao pojedinac suprotstavljen općem. On se kao pojedinac nalazi u apsolutnom odnosu prema Apsolutu. No, opravdava li ga to? Njegovo je opravdanje, za Kierkegaarda, novi paradoks jer ako je opravdan, onda to nije po snazi nečega što je opće, nego stoga što je pojedinac. Ali kako se pojedinac može uvjeriti da za čin poput Abrahamova ima to opravdanje? Čini se da muka, strepnja i paradoks kroz koje je prolazio Abraham čuvaju od lakomislenosti. S druge strane, tragični junak svoju egzistenciju može izjednačiti s idejom države ili zajednice te mu je stoga lako naći opravdanje.
Abraham se, nasuprot tragičnih junaka, ne može posredovati. Abraham ne može ni govoriti, jer čim govori, on izražava opće. Junak koji je postao skandal, svjestan da je on paradoks koji drugi ne mogu shvatiti, spokojno tvrdi: “Ishod će ipak dokazati da bijah u pravu”. Stoga Abraham ne treba ljudsko divljenje i suze jer on nije junak poput tragičnih junaka. On je junak kod kojega dolazi do teleološke suspenzije etičkog, junak koji postaje pojedinac koji nadilazi opće.
Drugi je problem koji Kierkegaard ističe, kako smo već ustvrdili, pitanje postoji li apsolutna dužnost prema Bogu. Kierkegaard će zaključiti: “Ili postoji jedna apsolutna dužnost prema Bogu, a ako postoji, onda je ona opisani paradoks da je pojedinac kao pojedinac iznad općeg, i da pojedinac stoji u jednom apsolutnom odnosu prema Apsolutu – ili nikad nije ni bilo vjere, baš zato što je vjere uvijek bilo, pa je onda i Abraham izgubljen (…)”
Treći je problem vezan uz pitanje je li etički opravdano od Abrahama to što je Sari, Eliezeru i Izaku prešutio svoju namjeru? “Abraham šuti – ali on ni ne može govoriti, i u tome su muka i strepnja. Ako ja, naime, time što govorim sebe ne mogu učiniti razumljivim za druge, tada ja zapravo ni ne govorim, pa makar bez prestanka pričao dan i noć. To je Abrahamov slučaj.” Abraham, dakle, šuti, iako etika od njega traži da govori, jer je Abraham pojedinac koji stoji u jednom apsolutnom odnosu prema Apsolutu.
Dakle, biblijski tekst koji opisuje Abrahamovu spremnost da žrtvuje sina jedinca Izaka otkriva da je u srži kulture kojoj je praotac Abraham radikalno ostvarivanje pojedinca kao pojednica, koji stoji ogoljen i bez maski pred Apsolutom. Takva se kultura stoga ne temelji na etici, već, da se poslužimo Kierkegaardovim riječima, na apsolutnom odnosnu pojedinca prema Apsolutu. To pak znači da je u srži takve kulture ljubav, a ne ethos. No, Abrahamova spremnost da žrtvuje pa poslušnost da ne spušta ruku na sina jedinca, otkriva još jedan bitan aspekt ovog događaja; još jedan aspekt kulture kojoj je praotac Abraham. Ustvrdimo ga odmah: demitologizaciju žrtvovanja.