Prošlo je 52 dana od izricanja presude generalima hrvatske vojske Anti Gotovini i Mladenu Markaču na najčudnijem sudu u povijesti, u Haagu. Zaokupljeni smo novim događajima i vjesticama iz zemlje i svijeta. A mene još boli i osjećam postaje križnoga puta i olovne korake zemlje Hrvatske, njezinih stanovnika, njenih generala i svih branitelja.
Mučno mi se sjetiti tzv. šokiranosti i iznenađenja političkog vrha, ali jednako tako i građana, toga 15. dana mjeseca travnja 2011. godine, nakon izricanja presuda (napisi su ih okarakterizirali sramnima, himbenima, političkima, ali ipak validnima, prihvaćenima, makar nepravomoćnima). Presuda je zvučala kao tek neznatno preoblikovana optužnica, bez ikakvog uvažavanja argumenata obrane. Pravog iznenađenja nije trebalo biti. Na vidjelo su izišle nemuštosti obrane, nedostatak podrške domaće političke javnosti, pomalo nezaineteresiran odnos prema Oluji, nerad i nered u domaćim institucijama, odsutnost kompetencija, neprepoznavanje zaduženja i odgovornosti, nepostojanje minimalne suosjećajnosti, planiranja, dugoročnog pogleda u izgradnji dobra na ovim prostorima, ukratko, kaotično stanje koje se nikako glasno ne smije nazvati tako teškom riječi. Djelovali smo i toga dana naivno i uspavano. Nekoliko dana poslije, nakon tapkanja u mjestu, pa stoga i nedolaženja nigdje, zaključeno je da treba uzeti stranca u odvetnički tim obrane (je li Luka Mišetić bio sposoban voditi obranu nitko ne analizira, ali mi uvijek i u svemu vjerujemo više strancu jer on zna bolje, makar stvarno nitko ne zna bolje od stanovnika Hrvatske kako je tih godina bilo u Hrvatskoj). Svjetski odjek šokatnih presuda nisu ravnodušnim ostavili bolje poznavaoce tih povijesnih prilika. Tako Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u RH, reče da se ne može sjetiti niti jedne pobjedničke vojske koja je nakon pobjede u ratu izručila svoje generale, predala sve dokumente, sve Tuđmanove zapise…. A njemački demokršćanski zastupnik, Klaus Peter Willsch nije se mogao suzdržati komentirajući: „Sve u svemu: nužne i primjerene mjere u ratu uzimaju se kao dokaz za, u osnovi, nedokazive namjere… Ova presuda je gnjusna, nepravedna i opasna“ (Hrvatski list, broj 348, 26. svibnja 2011.). Meni to govori da se u Hrvatskoj događa neko začuđujuće nesnalaženje, nejasnoća i zbunjenost. Kao da govorimo: ne znamo kamo idemo i ni što nam je činiti?
Od pada Vukovara (za kojega se čini da Bog nije želio da se dogodi, ali Hrvati jesu, čak i po ljudskim shvaćanjima Božjega zahvata, uz doživljena čuda herojske i nadljudske moći otpora upornom neprijatelju, ipak se dogodio), preko brojnih afera, nepravednih pretvorbi poduzeća, loših zakona kojima se pogodovalo bogaćenju manjine, osiromašenja i omovalovažavanja radnika, do trenutnih hitnih krpanja lošeg socijalnog stanja nepromišljenim privilegijama, raznim projektima pomoći i oporavka, a zapravo preživljavanja (rodiljne naknade i dopusti, školski udžbenici, poljoprivredni poticaji). Primarno zamišljene kao dobre mjere, u Hrvatskoj nisu dale ni pozitivne ni poticajne rezultate. U sadašnjem trenutku imamo puno priča o razočaranju, nepravednosti Europe, iznenađenosti. Prevladava predbacivanje i međusobno okrivljavanje vlasti i oporbe za sve i ništa. Puno riječi, formalne, službene, neslužbene, s vrha…
(nastavlja se)
Piše: Prof. dr. sc. Marcela Šperanda