Tko može preuzeti krivnju za toliku nepravdu? I, jednako važno, kako se iz tog nesretnog stanja izvući? Osjećam da se sve u svemiru odvija po nekim zakonitostima. Čovjek je stvoren na Božju sliku (makar neprestano treba otkrivati i propitivati prirodu Boga) i ostvaruje se u životu s drugim čovjekom (nikako sam). Odabiranje krivog puta i pribjegavanje lošim radnjama odvaja nas od Božje blizine, gubimo jasnoću, slabi snaga i volja. Postajemo kuća na pijesku, koju ruše iznenadni vjetrovi.
Zato se osjećam odgovornom za strašnu presudu generalima. Jer, pojedinac je odgovoran kada svjesno odlazi od Boga čineći zlo, nepravdu, traži korist samo za sebe, bez promišljanja o dugoročnim posljedicama nekog lakomislenog poteza. Nije li sebičnost i neljubav rezultirala kulminacijom negativnih pojava u društvu, a tome pridonosimo ti i ja, jednom lošim riječima, drugi puta pogrešnom odlukom, pa onda propustima i konačno šutnjom. Šutnjom na zlo i šutnjom za dobro. Upravo u tom odmaknutom, grešnom životu vidim uzroke brojnih nesnalaženja i suvremenih bolesti ljudi i društva. Teško je, naime, ostati zdravim, ako se godinama trudim zavaravati sebe i medicinsku komisiju lažnim bolovanjima i izmišljenim dijagnozama, trošeći sredstva HZZO za lažno potrebne lijekove, a sve u cilju postizanja invalidske mirovine (egzistencijalne sigurnosti)? Kako li je teško „braniteljima“ koji to nisu bili, uzimati nepravedno stečene privilegije i živjeti mirno! Može li takav čovjek biti zdrav?! A sretan? Kako je moguće dočepati se tvornice na atraktivnoj lokaciji, izvući dobar novac, obogatiti se, a radnike „zbrinuti po zakonu“ otpustivši ih, svjesno prepuštajući cijele obitelji neradu, siromaštvu, ponekad očaju? Je li se ikada čulo da se tko usrećio unesrećivši drugoga? Kako je moguće mirno spavati uvozeći svjesno robu lošije kvalitete kako bi zarada bila još veća? Tko može graditi išta (a kamoli poslovno carstvo) na gušenju domaće proizvodnje, koja se mučno probija na globaliziranom tržištu? Nije li žalosno što je za upis na fakultete silno važno postići dobre ocjene u srednjoj školi, pod svaku cijenu, pa neki razredi poznate gimnazije dosegnu godišnje 3000 „opravdanih“ izostanaka (pod zaštitom roditelja, nastavnika i ravnatelja) kako bi se iznudila odlična ocjena, koja nije rezultat niti znanja niti rada? Pomislih da imamo strašno bolesnu mladu populaciju kada svaki učenik izostane čitavo jedno tromjesečje (trebamo li uopće školu ako učenik sve sam propisno nauči za odličnu ocjenu, unatoč izbivanju)? Zašto svjesno odgajamo djecu za svijet sebičnosti i profita koji će nam pojesti tu istu djecu? Jesmo li svjesni da ih guramo u opasnost da nikada ne dosegnu ljudsku ni poslovnu zrelost? Zašto rađamo invalide, umjesto da ih snažimo za rad, borbu, ustrajnost, vjernost, odgovornost? Koliko ljudi radi bez naknade za taj rad, a koliko je zaposleno u državnim službama i bez ikakvog stvarnog posla i zaduženja prima plaću? Kolikih li još zašto?
(nastavlja se)
Piše: Prof. dr. sc. Marcela Šperanda