Mene zanima upravo to „ja“. Izlaza ima. Možemo biti sretni. Imamo Duha Božjega koji dolazi kad god ga tražimo (tražimo li Ga?). Imamo Evanđelje – živu Božju Riječ koja je još aktualna i svježija no ikad. Imamo brojne alate katoličke Crkve (a vjerujem i druge crkve imaju svoje), koji nam mogu pomoći da upoznamo sebe, svoju pravu prirodu, čežnju svoga srca, da se izliječimo. Obratimo se Bogu. Pitajmo za pomoć (razderimo već jednom fiktivne haljine, ta ionako svijetom bauljamo evidentno goli). Vjerujmo Evanđelju. Vratimo se prvoj ljubavi. U Hrvatskoj ima dovoljno molitelja i svjedoka, sposobnih navjestiti Radosnu vijest, ne kao proglas, već kao život. Počnimo zahvaljivati za prekrasnu domovinu, za plodnu zemlju i pogodnu klimu. Ne moramo biti gladni. Hranu možemo proizvesti. Zakone možemo preurediti da budu u službi života svakog čovjeka. Moliti počnimo. Ne znamo? Naučimo! Imamo odlične teologe i molitelje, iskustvene svećenike koji nas mogu poučiti. Imamo i zauzete iskusne laike, spremne odvojiti nešto vremena za druge, za čovjeka, za Hrvatsku. Prestanimo kritizirati druge ljude. Stalno popravljajmo sebe. Učimo od boljih. Učimo od Isusa. Kako? Upoznajmo se s Njime. Dolazimo na susrete s Njim, ne deklarativno, ili iz običaja ili iz tradicije ili da drugi vide. Dođimo zato što to želimo. Dođimo da nas ozdravi. Da nam promijeni srce kameno u ono ljudsko, toplo, kakvo je Njegovo. Dopustimo da nam Isus oblikuje savjest. Da razlikujemo dobro od zla. Da ne nasjedamo na krinke raznih soboda, oslobođenja i izlječenja (čitaj otuđenja) u kojima gubimo srce i razum i dušu. Nekim će se teolozima ovo činiti sladunjavim. Kada povire u svoje srce, mogu mirno baciti kamen.
Sigurna sam da nas nikakva ljudska sila ne može spasiti (ponajmanje europska ili svjetska, kao niti jedna bezbožna). Ali Isus iz Nazareta može. Molio je za nas i još je uz nas. Rado daje jasnoću i sigurnost tko god ga traži iskreno, zbog dobra. Božji duh u suradnji i otvorenosti s čovjekovim duhom čini da sve zamišljeno i rečeno postaje. Čovjek koji Bogu vjeruje može sve. Nemoguće ne postoji. Duh je kreativan i uvijek nov. Zato se okrenimo Njemu i naprijed!
S tugom i ponosom gledam generale, koji u ovom povijesnom trenutku nose posljedice naše nevjere Bogu, a vjere u novac, časoviti uspjeh koji nitko ne zna definirati što je, a ne čini se ni da usrećuje. Još uvijek podnose žrtvu za Hrvatsku, kao znak i poziv meni i tebi na obraćenje. Možemo ih osloboditi: oslobađajući svoj duh gramzljivosti, bezobzirnosti, samodostatnosti i lažnog individualizma, budeći svijest o vlastitoj ljudskoj i nacionalnoj pozvanosti na svetost, uzdižući duh prema nebu kako bismo razumjeli i razlikovali dobro od zla i dobru prijanjali, a zatim čineći sve potrebno ljudsko i pravnički korektno, zauzeto, snalažljivo i odvažno, da se stvarna sloboda generala i naroda dogodi!
Piše: Prof. dr. sc. Marcela Šperanda