Piše: dr.sc. Krešimir Šimić
René Girard, polazeći od tzv. mimetičke žudnje kao bitnog aspekta ljudske konstitucije, smatra da upravo žrtvovanje rađa ljudsku kulturu. Girard je također uočio bitnu razliku u pristupu žrtvi i žrtvovanju između biblijskog teksta i mita.
Prema Giradu, mit prikriveno progoni žrtvu i izmišljajući njezinu krivnju, opravdava žrtvovanje, dok biblijski tekstovi razobličuju mehanizam žrtvovanja kao lažan te progonitelje označavaju krivcima. Za Girarda je Isus vrhunac nijekanja žrtvene prakse. Sam Bog je na sebe preuzeo ulogu žrtve. Njegovo je pak uskrsnuće pobjeda žrtve nad progoniteljima. Stoga je uskrsnuće, prema Girardu, ujedno i pobjeda judeokršćanske nad mitskom kulturom
Miodrag Pavlović u knjizi Poetika žrtvenog obreda otkriva strukturu žrtvenog obreda u Homera, Euripida, Eshila, Sofokla, Shakespeara te njezin rasap u Dostojevskog. U Homera je ta struktura, prema Pavloviću, vidljiva pri Odisejevu silasku u Had: “U Had je Odisej uspio sići točnim izvođenjem žrtvenog obreda, prinošenjem žrtve onako kako ga je Kirka naučila kad je stekao njenu naklonost. Tako je i točnim žrtvovanjem Odisej pokazao svoju civiliziranost, potvrdio zavjete između ljudi i bogova, i našao kroz središte žrtve – izlijevanje krvi u zemljine dubine – ono mjesto na kojem je komuniciranje mrtvih sa živima moguće jezikom i načinom koji je za trenutak postao isti nad i pod zemljom. Mrtvi su podsjetili živog na okvire njegovog života, tako su oni bili neka vrsta kulturnih heroja – odozdo, što uostalom u običajima drevnih i prvobitnih naroda nije izuzetak.“
U Euripidovim je pak Bahkama prinošenje ljudske žrtve prava, dubinska tema. “Euripid u Bahkama prikazuje kako bog sam, najprije u ljudskom obliku, zahtijeva obnovu svog kulta, poštovanje njegova božanstva. Vješto i natprirodnim sredstvima on dovodi do onog što mu je cilj bio od samog dolaska. Da majka kraljica Tebe prinese svog sina, kralja, njemu na žrtvu. Nekada sam raskomadan, Dionis zahtijeva da se ljudske žrtve njemu upućene, također raskomadaju. Veličinu žrtve sačinjava baš ta činjenica što majka žrtvuje rođenog sina. (…) Nema Euripidove tragedije u kojoj se ne radi o nekom vidu prinošenja ljudske žrtve.“
Pavlović poetiku žrtvenog obreda u Shakespeara pronalazi u Kralju Learu i Oluji, dok njezin rasap primjećuje u romanima Idiot i Braća Karamazovi F. M. Dostojevskog: “Dva obreda i dva sjećanja su pokvareni u ključnim scenama ova dva romana, obred vjenčanja koji posvećuje vezu između muža i žene, i pogrebni obred koji treba posvetiti vezu između čovjeka i Boga. U romanima Dostojevskog to su preokreti koji nas dovode pred katastrofu, zločin. Kvarenje vjenčanja u Idiotu neposredno prethodi umorstvu Nastasje Filipovne, i počinitelj zločina je baš onaj od koga je žena očekivala spas. U Braći Karamazovima veza je manje izravna, ali je kronološka i simbolična: osporena svetost oca Zosime prethodi ubijanju starog Kramazova. Ali između kvarenja obreda u jednom i drugom romanu ima i očigledne razlike u nivou. Odluku o kvarenju vjenčanja donosi sama Nastasja Filipovna i ma koliko ta odluka bila iracionalna, ona je ljudska. Uzrok za kvarenje obreda pogreba i posvećenja oca Zosime nije u ravni ljudske moći. Neke druge, više, i manje dokučive moći no što su ljudske, odlučile su o tome hoće li njegova askeza kao oblik sebežrtvovanja biti prihvaćena, i njegov život poslije smrti – osvećen. Kao Kain u Starom zavjetu čija žrtva nije bila prihvaćena, i koji ostaje okružen dimom svoje žrtve, tijelo oca Zosime ostaje ležati okruženo vlastitim zadahom; žrtvovanje izgleda nije prihvaćeno.“
Biblijski tekst, za razliku od antičkih mitova, sadrži zapravo osudu žrtvovanja. Naime, prema biblijskom tekstu, Abrahamov je pravi posluh onaj kada – na Božji poziv da ne diže ruku na Izaka – odustaje od žrtvovanja.
‘Abrahame! Abrahame!’ ‘Evo me!’ Odgovori on. ‘Ne spuštaj
ruku na dječaka’ – reče – ‘niti mu što čini!’ (Post 22, 11,12)
Bibličari stoga ovaj biblijski tekst tumače kao izraelski obredni propis o otkupu, nasuprot žrtvovanju prvorođenaca, žrtvovanju karakterističnom za kulture koje su okruživale Božji narod.
U Abrahamovu posluhu da ne žrtvuje Izaka sadržana je, dakle, osuda žrtvovanja ljudi, a posebice djece. Ta osuda je vidljiva i u širem biblijskom kontekstu. Ona je prisutna u gotovo cijelom Petoknjižju, koje sabire u cjelinu kultne propise izmiješane s građanskim i krivičnim zakonima, a sve to prikazuje kao povelju saveza Izraelaca s Jahvom, što u neku ruku nalikuje zakonima Starog Istoka – Zborniku asirskih zakona, mezopotamskih zakona i Hetitskog zakonika. Proročka biblijska tradicija, ističući da žrtvu može prinijeti samo Bog, također sadrži osudu žrtvovanja. Prorok Sefanija upozorava Izraelce:
Tišina pred Jahvom Gospodom, jer je dan Jahvin blizu! Da,
Jahve je prigotovio žrtvu, posvetio je svoje uzvanike (Sef 1, 7).
Rani su crkveni oci, alegorijski čitajući Stari zavjet, u ovnu kojega je Bog providio Abrahamu za žrtvu, prepoznali Jaganjca Božjeg koji je žrtvovan na križu. A prema Ivanovu evanđelju sam Nazarećanin progovara religioznim farizejima: Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se (Iv 8, 56).
Sve to odjekuje i u 40. psalmu:
Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi,
nego si mi uši otvorio (…)
Tada rekoh: ‘Evo dolazim!’ (Ps 40, 7,8).
Znakovitost Abrahamova čina postaje još očitija ukoliko je promotrimo psihoanalitički. Tako, pretpostavljajući nekakvu iskrivljenost u žrtvovanju, Slavoj Žižek se pita: Što je žrtva? Što je u njoj a priori lažno? te nudi odgovor: “U svojem osnovnom obliku žrtva se oslanja na ideju razmjene: ja nudim Drugome nešto što mi je dragocjeno kako bi mi Drugo uzvratilo nečim što za mene ima još veću važnost (primitivna plemena žrtvuju životinje ili čak ljude kako bi im Bogovi uzvratili dovoljnom količinom kiše, ratnom pobjedom i sl.). Druga i zamršenija razina je ona na kojoj se žrtva shvaća kao gesta kojoj izravna svrha nije neka profitabilna razmjena s Drugim, kojemu prinosimo žrtvu: njezina je temeljna svrha da osigura da tamo negdje POSTOJI neko Drugo, koje može (ali i ne mora) odgovoriti na naše žrtvene molbe. Čak i ako Drugo ne usliši moju želju, barem mogu biti uvjeren u to da to Drugo POSTOJI i da će drugi puta možda odgovoriti drugačije (…) Lacan tu ide još dalje: ideja žrtve, koja se obično povezuje s lacanovskom pshioanalizom, ideja je o gesti koja predstavlja poricanje nemoći velikog Drugog: u osnovnom smislu subjekt ne nudi svoju žrtvu kako bi sam od nje imao koristi, nego kako bi dopunio manjak u Drugome, kako bi održao privid svemoći Drugoga ili barem njegove dosljednosti.” Biblijski tekst o Abrahamovu, da tako kažemo, dvostrukom posluhu – da žrtvuje pa zatim da ne žrtvuje – pa i, kako smo vidjeli, gotovo cjelokupna biblijska tradicija razotkriva upravo patologiju žrtvovanja na koju nam ukazuje i psihoanalitički pristup. Prvo, u Abrahamovu slučaju ne radi se o ideji razmjene. Naime, Izak je bio nositelj Božjeg obećanja i nikako nije mogao biti nešto što bi se moglo žrtvovati za nešto što ima veću važnost. Drugo, svrha Abrahamove spremnosti da žrtvuje nije dokazivanje da postoji neko Drugo. Treće, dakako najsuptilnije, upravo u Abrahamovu posluhu Bogu da ne žrtvuje Izaka krije se Abrahamovo odustajanje od prinošenja žrtve da bi se nadopunio manjak u Drugom i održao privid svemoći Drugoga. Upravo stoga nam se čini da je pravi Abrahamov posluh onaj kojim on odustaje od žrtvovanja. Zanimljivo, biblijski tekst to daje naslutiti opetovanim obraćanjem Abrahamu u trenutku kada Bog traži od njega da odustane od žrtvovanja (usp. Post 22, 11, 12)