prof. dr. sc. Marcela Šperanda

Gotovo da ne prođe dan da ne postavim sebi pitanje može li se Krist još navijestiti? Ili, kako poslati poruku da je čovjek od Boga i za Boga rođen, da bez Boga ne postoji ili nepotpuno mu postojanje? Postoje tolike crkve, tisućljetno Evanđelje, mnoštvo pokreta i tumača Radosne vijesti, a tako malo vjere.

Sve je više pesimizma, razočaranja, učvršćenih negativnih stavova, zatvorenih vrata, a manje povjerenja, spremnosti za novost, otvorenog uha, radosti. Osobito se to pitam gledajući mlade ljude koji tek počinju živjeti i ne volim što ulazeći u svijet moraju zateći ovakovu pustoš, siromaštvo i nedostatak pravih odgovora i prave slobode.

Svjesna sam da je vjeru teško otkriti jer smo Boga institucionalizirali. Propisali obrede, zadužili službenike (po tim istim obredima) i zaodjenuli ih u neprepoznatljivo ruho službe, sve više odijeljeno od života većine ljudi. To ne bi bilo tako loše da svakodnevno susretanje s vjernicima ne dovodi  do iskustva da vjera i nije nešto po mjeri čovjeka, više se čini skupom pravila koja opterećuju i tako opterećenu savjest,  a teško se po njima radosno živi.  Tko može danas navijestiti Riječ? „Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti“, pjeva psalmista (Ps24, 4-5). Rekla bih i onaj i samo onaj koji voli čovjeka, kojemu je stalo do njega samoga.

Iznimno se veselim što u svim vremenima i svim zemaljskim uvjetovanostima postoji Crkva koja se pouzdaje više u Duha Svetog nego u stečene pozicije, materijalnu sigurnost i moć koju je povijesnim potezima stekla. Veselim se što postoji Crkva koja je spremna odživjeti svoj vremeniti život u svijesti Isusovog proglasa „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“, pa nije ni važno hoću li se uklopiti u mentalitet svijeta (štoviše, upitna joj je vjerodostojnost ako se tako dobro uklapa da se svi s njome slažu, a ništa se u životu čovjeka ne mijenja).

Navijestiti Radosnu vijest može onaj koji je slobodan i ne dokida tu slobodu drugome: da propituje, traži, sumnjiči, pogriješi, odlazi od Boga i ponovno mu se vraća, svjestan nove odterećenosti i novog značenja slobode. Tako bih voljela da se oslobodimo navike prosuđivanja i procjene značenja i dosljednosti pojedinog čovjeka, a otvorimo se poruci sadašnjeg trenutka koju nam isti upućuje. Dopustiti drugome da bude on, da doživi napredak i promijeni stav, početnim je korakom navještanja Isusa kao Boga. A sve nam je poruka: ulazak u brak u dobroj  vjeri da je ljubav nespoznatljiva baština koju treba otkrivati, kao i ishitreno lomljenje braka, predanje i zauzeto hodanje mladih ljudi i bezdušno, halapljivo trošenje ljudi i osjećaja lišeno osjećaja, marljivo stjecanje znanja i vještina, kao i robovanja alkoholu, društvu, drogi, seksu… Sve su to znakovi vremena, jasni simptomi nekog začaranog kruga stanja koje traži novost.

Onaj tko ima hrabrosti živjeti na rubu društva, koji može priznati pravo grešniku i laiku da mu se Duh Božji objavi, koji može ostaviti bar nešto od svog utjecaja i moći, koji može javno zaplakati nad svojim grijesima, koji može jasno moliti za mir i praštanje bez moraliziranja i prokazivanja tko bi i na koji način trebao s tim započeti, koji se ne boji dokraja živjeti poziv kojim je pozvan, koji je spreman odreći se straha od gubitka ili društvene osude, koji jednostavno može biti, bez objašnjavanja , ovdje i sada, koji ima dar razlikovanja duhova, ali ne manipulira njime institucionalno, već blago upozorava, (raz)otkriva-ima snagu navještaja.

Iako neki misle da su događaji u svijetu bliski onome što Crkva poima pod posljednjim vremenima, a čitamo i upozoravajuću knjigu Otkrivenja, nekako sam sigurna da Bog ima vremena. Jednostavno, previše mu je stalo, previše se „uvalio“ s čovjekom, želi mu dati prostora da se ostvari, upotpuni, da svjesno diše i svjesno pjeva, da mu srce podrhtava od radosti. Da se zajednički uhvate i oblikuju život na zemlji na nov, atraktivan način. Dok kristoliki čovjek ne počne ponovno činiti čudesa, dok ne prestane biti važno odijelo i jelo, dok ne prestane biti presudno jesmo li dobri kršćani da bi nas uvažavali, dok ne postane dosta biti čovjekom, držim, Krist ne može doći. Zaista, čovjek Isus, čijega se rođenja ovih dana sjećamo, dao je posve novo značenje imenu Čovjek.