Dok se Jošua „oštricom mača“ bori s Amalečanima, Mojsije ga prati molitvom. (Izl 17, 8-13) Njegova je molitvena gesta odlučujuća za ishod bitke. Dok su mu ruke uzdignute k nebu Izraelci pobjeđuju, spuštene ruke donose prednost neprijatelju. No, bitka traje dugo i Mojsija svlada umor.
Njegove ruke klonu. Tada mu pomažu Aron i Hur. Jedan s jedne , a drugi s druge strane pridržavaju mu ruke sve do sunčeva zalaska. Izraelci pobjeđuju Amalečane.
Jesmo li uobičajenom molitvenom gestom sklopljenih ruku zaboravili kako je preduvjet za molitvu upravo otvorenost nutrine našega bića Božjoj prisutnosti, koja se hoće naseliti u nas otvorene, raskriljene, rastvorene, uzdignute? A kakva li tek snaga leži u našim pobočnim moliteljima, koji pridržavaju naše ruke kada nam klonu od umora i uzdižu ih – kada sami to više ne možemo – gore, u vis. K nebu.
R.P.