Filozofski fakultet u Osijeku nalazi se u samom centru grada u lijepoj, secesijkoj zgradi, i ima dugu i zanimljivu priču. Slijednik je, naime, poslije II. svjetskog rata vrlo kvalitetne Učiteljske škole, koja je odgajala buduće učitelje za buduće vrijeme koje je trebalo biti – bezbožno, materijalističko u kojem će svi ljudi biti ravnopravni i ravnopravno sretni, naravno, predvođeni slavnom Komunističkom partijom i „svetim“, nepogrešivim, drugom Titom…
Škola je imala veliki ugled u gradu i cijeloj Slavonij. Iz nje su izlazili dobri ljudi, kvalitetni učitelji. Tako je pri otvaranju nove zgrade Osnovne škole u Ivanovcima 2007. nadbiskup đakovačko-osječki Marin Srakić, koji je u tom selu rođen, i tu pohađao osnovnu školu, s poštovanjem i pohvalama govorio o svojoj prvoj učiteljici. S druge strane neki su tadašnji učitelji bili pravi fanatici u preodgajanju djece, pogotovo seoske djece i njihovih roditelja. Spomenut ćemo mladog, ambicioznog učitelja, „osječkog đaka“, koji je, sredinom pedesetih, prvog dana u školi, u jednom selu učinio nešto „napredno“ i „pravovjerno“.
Djeci koja su došla pokazati sličice s prve pričesti sve im je oduzeo i zapalio ih. Sutradan su ga pred školom dočekali seljaci s motikama i lopatama! Nedugo nakon toga mladi učitelj otišao je u političare. Kako se mijenjalo društvo, mijenjalo se i školovanje nastavnika za osnovnu školu. Učiteljska škola postala je dvogodišnja Pedagoška akademija, koja je krajem šezdesetih bila pravi „inkubator“ moralno-politički podobnih mladih nastavnika koji su za nagradu bivali predlagani i potom uključivani u Savez komunista. Biti član SK bila je „velika čast“ koju je malo tko odbio.
Pedagoška akademija je krajem sedamdesetih postala četverogodišnji Pedagoški fakultet, čime je školovanje nastavnika osnovnih i srednjih škola izjednačeno i bilo još veće i kvalitetnije. Studenti koji su željeli studirati na pravom, četverogodišnejm fakultetu više nisu morali ići u Zagreb, a u Osijek su počeli dolaziti ne samo sve brojniji studenti, nego i sveučilišni profesori iz Hrvatske i inozemstva, tako da je Osijek postajao iz dana u dan ljepši i ugodniji grad za život mladih, ambicioznih ljudi i njihovih profesora. Osijek je prije srpske agresije bio jedan od najljepših i najuređenijih gradova u cijeloj Jugoslavji. Potrebno je spomenuti da je nekoliko studenata ovog fakulteta tijekom Domovinskog rata poginulo.
Napokon, Pedagoški fakultet „iznjedrio“ je Filozofski fakultet, koji je danas rasadište mladih intelektualaca koji će sutra voditi i kreatirati naš život u vremenima koja, kako nas svi uvjeravaju, ne izgledaju nimalo romantična. Tim više, studirati ovdje – znak je velike hrabrosti i entuzijazma.
Tijekom svih ovih preobražaja iznutra, zgrada Filozofskog fakulteta danas izgleda isto. Ali nešto se bitno promijenilo! Ono što se nitko poslije 1945. godine nije usdio ni sanjati – danas je na Filozofskom fakultetu u Osijeku – normalno. Tu smo sreli studenticu, mladu redovnicu, s. Kristinu Culek, milosrdnicu sv.Vinka, koja u svojoj redovničkoj odjeći dolazi na predavanja, a sutra će ući u učionicu javne škole kao profesorica, te njenog kolegu, studenta Marka Šteku, koji uz suradnju profesorice Maje Bubalo uređuje pano „Duhovni kutak“ u hodniku prizemlja Fakulteta.
Hodnici u ovoj zgradi uvijek su bili ukrašeni različitim panoima, ili stručnim, obično uz učionicu pojedine studijske grupe, ili obavijesnim – o ispitima, profesorima, gostima, programima znanstvenih ili kulturnih događanja, ili ideološki isključivom (marksističkom) porukom, koja je trebala biti životni putokaz, bez obzira koliko ih studenata srcem prihvaćali..
„Duhovni kutak“ koji danas uređuju studenti okupljeni oko o.Areka i studentske udruge „DUHOS“, pokazuje kako današnji studenti koji se osjećaju katolicima imaju više hrabrosti, samopouzdanja, pa, kako neki misle, i drskosti da svoj identitet katolika žive javno, na javnom mjestu – i na Filozofskom fakultetu! Bez obzira što ih poneki zovu „katolički talibani“- „katolibani“. Generacije studenata njihovih roditelja, koji su mislili katolički i kršćanski bili su „zatucani“, „iz kamenog doba“, „zaostali“, bez obzira na osobni uspjeh i ocjene zapisane u indeksu.
Zato je „Duhovni kutak“ bilo koje, a pogotovo krćanske vjere na Filozofskom fakultetu bilo nešto nezamislivo. Ne znamo je li bilo zabranjeno, jer se jednostavno nitko se nije ni sjetio, ili se nije usudio razmišljati o „Duhovnom kutku“ ponuđenom svim studentima. Redovnica na Filozofskom fakultetu? Mladić koji razmišlja katolički? Javno? Pogledajmo ih… Nisu li kao anđeli na Filozofskom fakultetu? Jesu! A ima ih i među profesorima! Više nego li bismo mislili.
Ana Penić