Ulazim u razred, čekam da se graja stiša, da me učenici pozdrave i sjednu, kad vidim kako u zadnjoj klupi jedan dječak i dalje stoji i prkosno se podbočio:“Nastavnice, dođite i vidite ovo. I da znate – nisam ja to šarao! To je bilo kad sam došao.“ Prilazim, gledam crteže na klupi i smijem se:“Ne brini se! Znam da to nisi ti šarao. I nemoj sada ništa dirati. Poslije sata jednostavno obriši gumicom.“
Bilo mi je žao što će „črčkarije“ koje je petaš zatekao na svojemu mjestu bezdušnom gumicom biti izbrisane, unatoč tome što to tako heretično i nepedagoški zvuči. Na klupi su, naime, bila vrlo lijepo nacrtana srce do srca i cvijet do cvijeta, a u svakom srcu i u svakom cvijetu bilo je napisano samo jedno, jedino ime. Ne sjećam se više je li bilo muško ili žensko, ni koje je to ime bilo. Mene je zanijela i raznježila činjenica da je netko od mojih „padavičara“ iz suprotne smjene tako „zateleban do ušiju“ da je potpuno izgubio (ili izgubila)
glavu i nije mu bilo (ili nije joj bilo) stalo hoće li to nastavnik vidjeti ili neće. O uništavanju školske imenovine da i ne govorim.
Dok sam se vraćala na svoje mjesto i upisivala sat u dnevnik, još su mi titrala pred očima sva ta srca, i svi ti cvjetići s imenom, jednim, jedinim, da mi je odjednom postalo jasno:“U dlanove svoje sam te zapisao, ti si dragocjen u očima mojim i ja te ljubim.“ Više od bilo koje meditacije, jasnije od najelitnijih teologa i svetaca, moje zaljubljeno dijete pokazalo mi je kolikom smo ljubavlju i kojom smo strašću voljeni, kojom ljubavlju je ljubljena Hrvatska i koliko je ta ljubav Božja i Gospina, s jedne strane i naroda Hrvata s druge strane – uzajamna.
Nacrtana srca i cvjetići na školskoj klupi sjajna su ilustracija svega što smo proživjeli i postalo mi je jasno da smo mi nepobjedivi, unatoč svim svojim grijesima, šeprtljavostima, unatoč svima koji pasu na Sorosovim jaslama i s neskrivenim nas preziru i klevetaju gdje god stignu.
Ljubav prema Domovini i ljubav prema Isusu i Gospi u ovom narodu su tako isprepletene, tako nedjeljive, kao možda nigdje na svijetu, ali upravo zato, tako neobjašnjivo i i nevjerojatno učinkovite. Hrvatska se stvarala hrabrošću, odlučnošću, ponosom svojih sinova, ali i njihovim molitvama i postovima, molitvom i postovima majki, sestara, očeva, braće, Hrvata po svem svijetu, više negoli se usuđujemo i misliti, i zato je postojanija više negoli se usuđujemo nadati.
Jedan je branitelj, kršten neposredno prije rata (otac mu je bio oficir JNA) odlučio postiti petkom do kraja života tako da tog dana pije samo vodu, i to u zahvalu Bogu što je bio ranjen, ali je ipak živ, i tu zahvalnost je zavjetovao Bogu pred svojim suborcima. Svoj zavjet živi na čuđenje svima koji ga poznaju – zadivljujuće! Moj frend, hrvatski invalid, Zdravko, s još jednim suborcem odlučio je i (izvršio) ove godine za korizmu ne popiti ni kapi alkohola. Jedna je majka za svojih pet sinova na bojišnici za svakoga od njih postila po jedan dan o kruhu i vodi: kroz dvije je godine postila više od karmelićanke, a da je svaki dan molila krunicu i plaćala mise – to se podrazumijeva.
Ovogda ljeta bila sam nekoliko dana u Austriji, i u Beču sam srela Hrvata, doktora znanosti, sjajnog katolika, koji upravo živi svoj zavjet da za dobro Domovine godinu dana ne pije alkohol, unatoč važnim i šminkerskim primanjima i koktelima kojima prisustvuje u svrhu prožmidžbe Hrvatske. Jedna bolesna gospođa u Australiji je lijekove i tu žrtvu prikazala za dobro daleke Domovine, koju sigurno nikad više neće vidjeti, ni u njoj živjeti. A o krunicama u zatvorima i bdjenjima pred Presvetim po našim crkvama i samostanima da i ne govorimo.
Sve su to srca i cvjetići kojima obični, mali hrvatski čovjek govori koliko voli Gospu, koliko je privržen Bogu i kako voli svoju domovinu, koliko mu je Hrvatska u srcu i koliko mu je potrebno Srce Isusovo.
S druge strane, upravo ta povezanost s Isusom i Marijom, ta „zaletebanost“ u krunicu i ljubav kojom molimo svoje molitve, najefikasnija je snaga, koja je nepobjediva. I to ne mislim ja, to misli jedan znanstvenik, Theilard de Chardin, koji kaže.“Nije bitno što radimo, nego s kolikom ljubavlju. Ljubav je snaga koja pokreće svemir.“ A kardinal Kuharić kaže:“Molitva je snaga koja može promijeniti povijest.“ Jedan mladi invalid (u Vukovaru je izgubio vid) je rekao:“Srbi su imali čelik, Hrvati su imali srce, i srce je pobijedilo čelik.“ A jedan je moj kolega, intelektualac od glave do pete (stidljivo) zamolio da ga naučim moliti krunicu, što sam s oduševljenjem prihvatila.
Bog i Hrvati, Gospa i Hrvati, vole se tajno (u intimi svoje duše) i trajno. I zato mi je drago što baš sada živim i što baš to mogu i osobno posvedočiti. U posljednje vrijeme, naime, sve radosnije molim Litanije Imena Isusova, i svaki put osjetim kako je divno imati Ime Isusovo na usnama toliko puta. Ali, i nešto ljepše: znati da je svakom mojom molitvom moje ime na Isusovim usnama i u Njegovu Srcu.
A nešto ljepše i poetičnije ni ne postoji. Niti bih mogla poželjeti.
Ana Penić, Maša („Veritas“ 10/ 1996.)