Uvijek me iznova iznenadi i oduševi činjenica da su bitni događaji spasenja, odnosa Boga i Čovjeka, Zaručnika i Zaručnice najljepše izraženi – gozbom, zajedničkim objedom obogaćenim radošću i ugodnim raspoloženjem. Kad Isus govori o kraljevstvu Božjem, on kaže da je Bog kralj koji priprema gozbu i poziva uzvanike. Isus nam se daruje po Euharistiji, zajedničkoj svečanoj večeri; umnaža kruh za mnoštvo malih grupa, vodu pretvara u vino da bi razveselio mladence i njihove goste na svadbi. Uvijek je tu zajednica, i uvijek radost iskrene i istinske bliskosti, iskustva neba.
I na početku stvaranja imamo prelijepi vrt sa svim blagoslovima i bogatstvima voća, i Bog upravo hranu uzima da objavi prvom muškarcu i prvoj ženi što je bitno u životu: vjerovati svom Stvoritelju i uzeti koliko hoće svako voće, osim stabla spoznaje dobra i zla. Kušali ga, sigurno će umrijeti! Danas nam za to može biti ilustracija: ako uzmemo radijacijom ozračeno voće, sigurno ćemo umrijeti. Nažalost, Zmija, Otac laži, ubojica ljudski od početka to zna, i zato prvom bračnom paru govori o slobodi, o ljepoti, korisnosti i „božanskom ukusu“ zabranjenog voća. On laska i potiče ih da izaberu i „slobodno zagrizu“, kušaju i vide kako je to biti bog koji sam odlučuje o Dobru i Zlu; o tome, naprimjer, hoće li biti muško ili žensko, ili malo muško, malo žensko..koji nam se danas nudi kao „božanski“, „napredan“ „izbor“ i želi nam se nametnuti. A zavodljiv je, laskav i biblijski prepoznatljiv sa zadahom i okusom Zloga…
Boravak i duhovne vježbe djevojaka u našoj kući prošle godine ostali su mi u prelijepoj uspomeni. Djevojke su došle, družile se, objedovale, sabrano slušale o.Areka, molile, razmatrale…Pred njima je život i ozbiljno, odgovorno vrijeme odluke; kojim putem Ljubavi će krenuti i kako će prepoznati svoje životno poslanje…Molile su, pjevale, u dubinama duše su kao prorok Ilija osluškivale Boga, koji prolazi u lahoru. I nakon dva dana provedenih u intimnosti Božjoj, u pjesmi i radosti, razišle su se…U zraku, u prostorima u kojima su boravile osjetilo se nešto lijepo, ugodno, kao što se nakon svečane mise osjeti miris tamjana u crkvi.
U nedjelju ujutro, nakon završetka ovog druženja i slavlja, ušla sam u kuhinju i počela prati suđe. Volim jutra, a pogotovo su mi draga ona u kojima prepoznajem „biblijski šarm“. Sad sam ga prepoznala u Kani Galilejskoj, i nastojala sam biti tamo s Gospom, poslije svega što se tijekom svadbe događalo i čuda koje je Njezin Sin učinio, tako da su u Njega povjerovali njegovi učenici. Tišina…Prvo iskustvo nakon slavlja je tišina. Svi se se uzvanici, uključujući i Isusa i njegove apostole razišli. Zamislila sam se među ženama koje s Gospom, dovode kuću u red… Jutro poslije slavlja, obilnog ića i pića rijetko je ugodno i „lepršavo“. Idem s Gospom od stola do stola, sjećam se tko je sve bio i gdje je sjedio, kako je tko reagirao na vino u koje je Isus pretvorio običnu vodu i – jednostavno uživam! U isto vrijeme sam, rekla bih, i u našoj kuhinji i u gostinjskoj sobi u Kani, gdje se još osjeća „opijenost čudom“! I sada se dogodilo nešto neočekivano. Iz duše, srca, negdje iznutra, iz same biti moga postojanja osjetila sam kako me obasjava prelijepa svjetlost. Baš svjetlost!
I u toj svjetlosti sam, očarana i iznenađena završila pranje suđa, sve usputne poslove i gotovo uronjena u svjetlo, otišla na misu. To svjetlo me je, rekla bih, vodilo, ispunjavalo, činilo radosnom na jedan dotad nepoznat i neopisiv način… Duh, duša i srce, osjećaji i sjećanja, sve se preobrazilo u to svjetlo….I tako cijeli dan. Otišla sam na misu i navečer….radosna u svjetlu. Na povratku – iznenadan susret s jednom osobom me gotovo „samljeo“, uništio, i na neki način, ispraznio. Bio je to susret, jedan od onih susreta od kojih se ledi svaka misao, paralizira duh i dah, tako da sam jedva mogla disati. Srela sam osobu od čijeg se pogleda duša zgrči i pokušava sakriti. Nije me ni pozdravila. Čim me ugledala i približila mi se, počele su strašne pogrde. Iz očiju su frcale iskre, mržnja se osjetila u raširenim nosnicama, usne su se skupile u grču i izgovarale mi “epitete“ u jednom dahu, tako da, srećom, nisam uspjela doći do riječi. Kažem „Srećom“, jer mi je to omogućilo da ju slušam u svjetlu koje me je još uvijek iznutra obasjavalo, da u duši prepoznam odakle dolaze sve te strahote koje su kričavim glasom, bijesno rigale na mene. Shvatila sam – to nije govorila ljudska osoba, nego je sam Zli iskoristio jadno stvorenje da mi saspe u lice svu zavist, mržnju, i krivnju, i tako uništi , paralizira, sve ono lijepo što sam ujutro, razmatrajući s Gospom ozračje u Kani Galilejskoj doživjela, i konačno, što sam svoju sobu dala da se ispuni dobrotom i ljepotom svake riječi i misli o Isusu i njegovoj Majci.. Trajalo je to samo nekoliko minuta, jer je, vidjevši da uopće ne reagiram, ta se osoba, valjda izmorena žestinom srdžbe koju je sručila na me, jednostavno, bez riječi, udaljila.
Nastavila sam hodati ulicom, sad u posve drukčijem raspoloženju…U svjetlu koje me je još posve jasno osvjetljavalo vidjela sam svoju dušu, u svakom kutu, ma kako skriven bio. Sad su mi pred oči dolazile sve scene u kojima su sijevale zle munje s moga lica, s mojih usana, sve srdžbe i riječi kojima sam izranjavala mnoge, a čiju tragičnost i strahotu nisam shvaćala, niti sam bila svjesna odakle dolazi. Sad mi je to bilo opipljivo, dramatično otkriveno i posve jasno: svako dobro i svako zlo dolazi iz mog izbora, iz mog srca – hoću li izabrati svjetlo i jasnoću Istine, praštanje i Isusa koji me svemu tome uči, ili ću podlijeći , „estetici grijeha“, njegovoj surovosti i sirovosti, optuživanju, samosažaljenju i praznini, i s time trovati iz dana u dan i sebe i svakoga koga sretnem .
Ali, tada sam shvatila da Sotona nije ni Gospu poštedio napada, zloće, zavisti, omalovažavanja, ogovaranja, o kojima Evanđelja ne govore, ali ih vrlo lako možemo predočiti. Pokušajmo biti s Njom kao rodbina i čuti Isusove riječi „Tko je moja majka? Tko su moja braća…..“ Vjerujem da bismo joj prigovarali, optuživalu ju. Ili, ako je nakon čaše „najboljeg vina“ za podrijetlo kojeg su znali samo poslužitelji, razbijen neki, recimo, posuđeni tanjur. Gospina reakcija je uvijek šutnja. Njezina posljednja poruka i pouka je:“Štogod vam rekne, učinite!“ To i nama, to i meni poručuje danas: “Štogod vam Isus rekne, štogod ti rekne, učini! A što je to – osjetit ćeš po miru i radosti u srcu, koju nitko i ničim ne može ugroziti.“
Zato s radošću očekujem i dolazak djevojaka na duhovne vježbe i razmatranja „Gospodine, učvrsti nam vjeru.“ I umnoži nadu i usavrši ljubav, molim s Gospom, sa zahvalnošću za tako lijepo iskustvo prošle godine – iskustvo Svjetlosti.