Bila je subota, rano ujutro. Volim jutra. Volim s izlazećim suncem pozdraviti Gospodina, zahvaliti mu za još jedan dan, za još jednu šansu da popravim ono što sam prethodnog dana, prethodnih dana, mjeseci, godina, tijekom cijelog života griješila, i pogotovo što sam toliko dobra propustila učiniti. Svako jutro mi počinje s Časoslovom, i nakon molitve Jutarnje – te subote nisam mogla odoljeti – morala sam upiti svu ljepotu, mir, raskoš i blaženstvo proljetnog jutra.
Otišla sam na Svetu misu kod isusovaca, a nakon mise – prošetala parkom, ulicom kralja Zvonimira i polako, polako uživala u svakom detalju neponovljive ljepote i slobode u kojoj moj Osijek, naš Osijek pozdravlja i zahvaljuje svome Stvoritelju na postojanju i darovanom, proljetnom jutru. Osijek moje mladosti bio je najljepši, najuređeniji grad cijele propale države i svi koji bi dolazili divili su se ljepoti i čistoći njegovih parkova, šetnici uz Dravu, visećem mostu…I – ljepoti njegovih djevojaka…Meni je Osijek takav i danas – šarm njegove ljepote je sve nabrojeno, i novi mladi; mladići i djevojke koji žele živjeti krepost i ljepotu mladenačke čistoće i prije braka i u braku, a neki i djevičanski provesti život „zbog kraljevstva nebeskog“ na koji su pozvani.
U Studenstkom centru čekale su me nasmijane gospođe Marija i Marijana s kavom, jer su me vidjele kako dolazim. Veselile smo se slijedećem satu kad u miru možemo prepričati kakav nam je divna djela učinio Gospodin proteklog tjedna i „opet smo radosni!“. Subotom ujutro obično nitko ne dođe do 10 sati, kad se većina studenata tek budi nakon „provoda“ prethodne noći
I, baš smo sjele, kad je ušlo njih troje: mladić i dvije djevojke. Nisam ih pravo ni pogledala, već sam ih zapitala:“Pa odakle vi ovako rano?“ Nažalost, navikla sam subotom i nedjeljom ujutro susretati mlade, blijede, ispijene i nesretne mladiće i pokoju djevojku koji bi se na pragu ispred trgovina trijeznili, ili samo „odmarali od provoda“ prethodne noći i pokušavali sprati sa sebe svu prazninu i duhovnu prljavštinu koja ih je, očito, gušila. Zato su me ovako rano ujutro (prije 8.sati) posjetitelji „s iksicama“u Studenstkom centru baš iznenadili. Dogovarali su se što će naručiti kad sam ih prepoznala! Pa to su moji mladi prijatelji, „moji studenti“ koje susrećem svakog utorka na klanjanju; okupljaju se oko o.Areka i dolaze na klanjanje pred Presvetim subotom navečer u kapelicu Rezidencije isusovaca. Toliko su me obradovali da ih nisam ni pitala, već sam im se odmah, sa svojom šalicom kave, pridružila za malim, okruglim stolom.
Ono što me je zaista iznenadilo bilo je: i oni dolaze sa Svete mise u crkvi u Tvrđi.Svako jutro počinju sa Svetom misom. Dvoje je uzelo po kolač, a jedna je djevojka uzela samo kiflu i vodu, i tako će cijeli dan postiti – o kruhu i vodi, objasnili su mi. Što smo više razgovarali – ovi prekrasni mladi ljudi su me sve više oduševljavali….Tako mladi, tako disciplinirani, tako savjesni i tako odgovorni. Evo, to je moj narod: ovi mladići i djevojke, koji uče, studiraju, volontiraju, svjedoče svoju vjeru i punim plućima žive svoj životni, vjernički optimizam, kojim nakon slavljenja Isusa u tišini i osluškivanju što im osobno u intimnosti duše želi reći, – pršte razdraganošću, vedrinom, poletom, razigranošću i „svetom radošću“(izraz iz Časoslova) Duha Svetoga koji je njihovim srcima i dušama rasvjetljuje i uljepšava naš grad!
Ja sam sigurna i vidim: postoji mlada Hrvatska i žive mladi Hrvati koji medijima nisu zanimljivi, ali su najveće blago i bogatstvo koje ovaj narod ima i može na njih biti ponosan. I – treba ih čuvati kao zjenicu oka svoga!
U radu o. Areka i mladića i djevojaka koji se oko njega okupljaju vidim prekrasan dar Duha Svetoga i Isusove Majke ovom narodu, a po njima je ovaj narod dar Duhu Svetome da s njima, po Mariji, radi ono što je s njima u svojoj razigranosti, maštovitosti, ljubavi, dobroti i ljepoti namijenio učiniti…Crkva treba njihovo svjedočenje, njihovu dobrotu, i naravno,njihovu ljepotu, koja dolazi iznutra, iz susreta duše i njezina Stvoritelja.
Papa Franjo, koji je u tome se svi slažu, izmoljen, prekrasno govori o Duhu Svetome, i po tom je dio ove „osječke priče“, ali je i „osječka priča Duhosa“ dio Crkve poslane cijelom svijetu. Sve su komponente tu prisutne: življenje sakramenata, klanjanje pred Isusom u Presvetom Oltarskom sakramentu, molitva Gospi, suradnja svećenika Poljaka i katolika – studenata iz raznih hrvatskih krajeva (posebno su me je obradovali studenti iz BiH i Srijema), ali su otvoreni za suživot, suradnju i međusobno obogaćivanje sa svima – iz svih naroda i sa svih krajeva svijeta. „DUHOS“ – studenti, njihovi profesori i Duh Sveti zaista postaju ono kako ja čitam riječ „DUHOS“ – „Duh osječkog sveučilišta“, ili „Duh Osijeka“. Duh Sveti je njegov izvor, njegova nepobjediva snaga. Zato su mi i tako dragocjeni, i moje pravo zvanje doživljavam kao – njihov nevidljivi dio. Kako, naime, postoji vidljivi izvor i vidljivi cvijet, oni imaju i svoj podzemni dio: podzemni izvor i podzemni korijen, svoj puni identitet živi u mraku i nevidljiovosti, crpeći snagu iz zemlje, a od toga živi i drvo, i cvijet, i plod, i sva ljepota koja se vidi. Tu ljepotu koju je Presveto Trojstvo darovalo Zemlji vidim u „jednostavnoj službenici Gospodnjoj, Mariji iz Nazareta, koja je u zanosu anđelu rekla „Neka mi bude po riječi tvojoj!“ Često o tome razmišljam: Otac govori: „Neka bude!“ izgovorena Riječ daruje se Duhu koji stvara! A Marija govori:“Neka MI bude!“ u ime, kako kaže sv.Ivan u „Otkrivenju“ – pozemljara, onih koji će povjerovati Riječi u Duhu! Marija nije glasnica Isusovih čuda kao žena Samarjanka, ili vjesnica Njegova uskrsnuća kao Marija Magdalena. Ona je uvijek Majka i „službenica Gospodnja!“ Zato mi je prekrasno štoje papa Franjo odmah po izboru odnio, u znak zahvalnosti i zagovor, cvijeće pred lik Isusove Majke. Marija i Duh Sveti uvijek idu zajedno.. Ona sluša Duha,.i tu je. Tako jednostavno!Uvijek prisutna kao Djevica, Ocu poslušna, Majka Sina i Zaručnica Duha! Ta Marija je moj identitet! Zato sam sa zahvalnošću na tolikom povjerenju, s Njom i za nju Mala Marija! Zato mi je tolika radost biti sa studentima i svim članovima „DUHOSA“, te njegovim „kćerima“, mladicama, koje su u međuvremenu iz njegova stabla izrasle.
Prije petnaestak godina u „Veritasu“ sam napisala tekst pod naslovom „Ljubav moja jedina“. Riječ je o Isusu, naravno. Sada završavam s: „Dragi studenti, jednostavno, volim vas.Vi ste moja velika radost!“
Ana Penić