Utorak 20h u osječkoj župnoj crkvi Svetih Ćirila i Metoda sve više postaje, novinari bi rekli, „mitsko“, „kultno mjesto“, koje će cijele generacije studenata ponijeti u život kao sjećanje na dane kad su bili mladi, avangardni, nestereotipni kršćani, jedinstveni i neponovljivi, i vrlo, vrlo sretni, radosni i ostvareni. Svaka generacija mladih ima svoje idole, osobe i mjesta na koja se sa sjetom voli vratiti. A onda, kad su već zreli ljudi, vole se sjećati „kultnih mjesta“ svoje mladosti i događaja, premda od onoga što ih je nekada činilo „kultno“ nije ostalo ništa osim sjećanja. Tako su, recimo, neke pjesme „Bijelog dugmeta“ „Indeksa“, „Beatlesa“ ili „Rolling Stonesa“ i danas popularne, jer su ih roditelji prenijeli na svoju djecu i na svoju unučad, ali imaju okus nostalgije, sjete, prošlosti i prolaznosti.
Generacije Osječana iz šezdesetih godina prošlog stoljeća emotivno je vezana za „plesnjak“ u Radničkom domu, Korzo i VIS (vokalno-instrumentalni sastav) „Dinamiti“koji su bili među najpopularnijima u cijeloj tadašnjoj državi, a njihov pjevač, Kićo Slabinac – idol.Korzo je u Osijeku bilo ono što je u Lonodnu Carnaby Street, ili u Liverpoolu Penny Lane – „kultne ulice“ cijele generacije mladih toga vremena. Danas ih „pobožno“ posjećuju ostarjeli turisti, i simpatično je vidjeti ih kako i sad imaju“image“ svoje mladosti, ali to je sad duga, sijeda, tanka kosa, naborano lice sedamdesetogodišnjaka, još ako je ispijeno drogom i alkoholom, djedice izgledaju k’o vukodlaci.
Svijet se u međuvremenu promijenio. Sve se promijenilo.I u Osijeku se sve promijenilo: nekadašnje „kultno“ „Korzo“ danas je gotovo pusta Kapucinska ulica, članovi benda „Dinamiti“ danas su anonimni starci, na mjestu plesne dvorane u Radničkom domu danas je STUC.
Ali – u našem gradu i u našem svijetu postoji nešto što ne podlaže ni vremenu, ni mijenama, ni hirovima mode, ni zaboravu, jer je uvijek novo, uvijek očaravajuće, uvijek prekrasno iskustvo. To je iskustvo – biti Marijin i Isusov, živjeti zajedništvo Crkve! To je iskustvo prihvaćenosti, nježnosti, nutarnje radosti kojoj ni vrijeme, ni kulture, ni napadi, ni omalovažavanja, ni preziri ne škode, dapače! Iskustvo ljubavi Božje, život u Istini i zaštita Marijina postaju još ljepši, još sjajniji i još zanosniji. U tom iskustvu Crkve od prvih kršćanskih vremena do danas – to je konstanta kao što je izlazak i zalazak sunca, kao što su izmjene dana i noći i godišnjih doba. Neuništivo, onostrano i onovremeno.
Crkva je na području današnjeg Osijeka bila još u rimsko doba, dapače, bila je biskupija, a i danas je živa i vrlo živahna. Duh Sveti je vodi s toliko šarma, iznenađenja, duhovitosti, ljepote i radosti da je to – očaravajuće. Kontinuitet života i djelovanja Katoličke Crkve danas je jednostavno – „hrvatski brand“ i s ponosom ga možemo ponuditi umornoj i umišljenoj Europskoj uniji, koja se stidi svoga kršćanskog nasljeđa i bogatstva.
Sveci koje Crkva slavi u vremenu prije Božića su za naše vrijeme pravi kulturološki i kršćanski izazov: što imaju zajedničko sv.Katarina, sv. Cecilija, sv.Barbara, sv. Lucija, koju slavimo 13. siječnja, a u Švedskoj je to nacionalni blagdan? Sve imaju isti nazivnik: djevice i mučenice. Živjele su u visokom, kulturnom i do savršenosti estetiziranom poganskom svijetu, mogle su postati ugledne i utjecajne supruge i majke, ali kad su upoznale kršćanstvo, kad su doživjele ljubav Božju, i Isusovu nježnost, blizinu, i djevičasnku ljepotu Isusove Majke Marije, te poziv na posvećeno djevičasntvo bile su očarane zauvijek.. Ljepota i poetičnost djevičanstva toliko ih je oduševila i „opila“, da su odlučile odbiti udvarače, ma kako oni bili naočiti, bogati i ugledni, i ma koliko bili u njih zaljubljeni. Isusov poziv na djevičanstvo bio je snažniji. Odlučile su slijediti poziv da postanu i ostanu „ljubljene Zaručnice Sina Božjega“, duhovne kćeri i nasljednice Njegove Majke – Blažene Djevcie Marije do mučeništva. Crkva je njihovo mučeništvo toliko cijenila da je o njihovim životima i mučeničkoj smrti govorila svojim vjernicima, s divljenjem, iz generacije u generaciju, da su do danas ostali uglavnom ti podaci: bile su Isusu vjerne djevice, vjerne do muečničke smrti. Nemamo podataka o tome koliko su bile visoke, vitke, niske, debeljuškaste, kakav su imale struk, jesu li bile ljepše plavuše ili crnokose, s „ovakvim“ ili „onakvim“ „lookom“. Očaranost Djevičanskom Bogorodicom bila je tolika da ni svjedocima njihova mučeništva ništa drugo nije bilo važno. Bilo im je važno da sjećanje na djevice i mučenice prenesu na svoju djecu i pokažu im ljepotu i vrijednost vjernosti Isusu Zaručniku do mučeništva. I tako iz stoljeća u stoljeće, iz tisućljeća u tisućljeće.
2000. godine bila sam s vjernicima varaždinske biskupije na hodočašću u banjalučkoj biskupiji. Posjetili smo Presnače, i ostatke katoličke crkve koja je 1995. neposredno nakon „Bljeska“ potpuno razorena. Ostali su samo temelji, i zidić do prve ploče, a na tom zidiću dočekale su nas dvije uvećane fotografije. Prepoznali smo lica s fotografija, jer je dan nakon njihova ubojstva HTV objavila i njihove fotografije. Na jednoj je bila časna sestra Cecilija Grgić, a na drugoj i don Filip Lukenda, župnik župe Sv. Male Terezije, koji su prilikom razaranja crkve uhićeni, zapaljeni i ubijeni, ili ubijeni pa zapaljeni, to nam tada sa sigurnošću nitko nije mogao reći. Pred slikom sv. Cecilije sagnula se mlađa gospođa u crnom, s dječakom, svojim sinom, i s velikom košarom punom crvenih ruža. Ljubila je fotografiju s.Cecilije i neutješno plakala. Bila je to sestra s.Cecilije. Tek sad, nakon više od pet godina, mogla je vidjeti mjesto mučeništva svoje sestre, milosrdnice sv.Vinka Paulskoga. Na ovaj prizor nitko od hodočasnika nije mogao ostati ravnodušnim. Potresne scene su se nizale jedna za drugom. Ušli smo u ostatke župnog stana, gdje se još vidjelo kako je ta zgrada zapaljena i odakle su svećenik i časna sestra izvedeni, i oboje ubijeni. Tu su bile i zapaljene svijeće…Sa sestrom s. Cecilije sam objavila intervju u „Veritasu“ koja je rekla kako je sv. Cecilija bila tiha, samozatajna sestra, koja je htjela ostati s vjernicima do kraja, jer su se osjećali sigurnije dok su njihov župnik i časna bili s njima. Bila je spremna sa svojim vjeroučenicima i njihovim roditeljima ostati – do mučeničke smrti.
Najdraže mi je Lukino Evanđelje, i čitajući ga, sve sam sigurnija da je on duh kršćanstva upoznavao i svoje evanđelje pisao najviše iz iskustva druženja s Isusovom Majkom Marijom. Luka je kršten već kao zrela osoba, s iskustvom života „u elitnom društvu“ svoga vremena: liječnika, književnika, a danas bismo ga smjestili među briljantne novinare-istraživače, Luka je toliko fasciniran djevičanskim začećem Isusovim da u prvom poglavlju svoga Evanđelja riječ „djevica“ u istoj rečenici spominje dvaput: anđeo je došao k djevici, a djevica se zvala Marija (Lk 1, 26-27) Djevičanska ženstvenost Isusove Majke – neodoljiva je, i zrači iz cijelog njegova evanđelja, a on je i posljednji put spominje u Bibliji – na blagdan Pedesetnice, dok s učenicima, i ostalim vjernicima moli čekajući dolazak Duha Svetoga. Isusova Majka u evanđeljima jako malo govori, ali njezin „Veliča“(Lk 1 46 – 55 ) je i danas prekrasna himna jednostavnosti i blizini Božjoj siromašnima, jednostavnima i slabima, ali i vječna opomena bahatima, silnima i umišljenjima!
Osijek je danas „kultno mjesto“ Crkve u Hrvatskoj, po DUHOSU! Poslanje mladića i djevojaka okupljenih oko o.Areka danas ima „biblijski šarm“ Lukina Evanđelja: tu je sve prožeto Duhom Svetim i Blaženom Djevicom Marijom, Njegovom vjernom i jednostavnom Zaručnicom. Prekrasno je vidjeti kako mladi ljudi pažljivo slušaju o predbračnoj, bračnoj i djevičanskoj čistoći, koja je danas jednako ugroženo kao i prva kršćanska vremena, kako se javno obvezuju živjeti čisto prije braka, i kako iskreno traže Istinu, Ljubav i Čistoću, bez koje nitko ne može živjeti sretno. Njihov je izbor prekrasan, radostan i plodonosan životni izbor, jer živjeti po nadahnuću Duha Svetoga je blagoslov za cijelu Crkvu. Kristina, Sanja, Matej, Ivan, Ilija – i svi ostali studenti, danas su s o.Arekom svojoj generaciji – svjedoci bogatstva Crkve koja ima neograničeno, neprocjenjivo blago koje nesebično po našim riječima i životima dijeli. „DUHOS“ sa svim svojim ograncima potsaju – brand!
Ja sam sigurna da hrvatske djevice i mučenice naših dana, s.Lukrecija Mamić, prije dvije godine ubijena hrvatska misionarka, i s. Cecilija Grgić, djevica i mučenica, ubijena prije 18. godina sigurna sam, danas su, kao i svećenici mučenici, zagovornice pred BDM u nebu za svaki njihov novi dan i svaki pothat, ali i svako novo iskušenje. Bit će i toga, jer, ne zaboravimo đavo ne spava i spreman je napasti kad i gdje ga ga najmanje očekujemo…Drago nam je da je DUHOS nastao tijekom duhovnih vježbi koje je o.Arek držao u kući Obitelji Malih Marija, u listopadu 2010. Naše molitve zato sve „Duhovce“ prate u svim pothvatima i na svim njihovim putevima. DUHOS je na jedan čudesan, neponovljiv način nova etapa života Crkve u Gradu na početku dvadeset i prvog stoljeća. Kontinuitet Crkve sad je po DUHOS „ekipi“ mlado like Crkve koja stvara budućnost.
I zato nam je potrebna kultura pamćenja: zapisati, snimiti, prenositi mladima iz generacije u generaciju ne samo iskustvo, nego i svetost i zanesenost, očaranost Crkvom, Duhom Svetim i Bezgrešnom, u ovom vremenu, jer je to su najsigurniji, ali i najljepši put – odavde do vječnosti.
To tako lijepo čitamo iz Službe čitanja, na blagdan Bezgrešnog začeća.
Da, sve stvorenje kao da kliče s nove i neprocjenjive milosti, jer osjeća samoga Boga, Stvoritelja svoga: i to ne samo ukoliko ga osjeća nad sobom kako nevidljivo ravna, nego i vidljivo u sebi ukoliko mu kao posvetitelju služi. A sva ta dobra proistekoše po blagoslovljenome plodu blagoslovljene utrobe, blagoslovljene Marije“
Iz Propovijedi svetog Anzelma, biskupa (Služba čitanja, na blagdan Bezgrešnog začeća)
Ana Penić