Prije tri tjedna izabran, izmoljen od Boga, u tom se slažu mnogi teolozi,  papa Franjo, nam je predstavljen u knjizi „PAPA FRANJO“Cjelovita biografija – život, ideje i poruke, koju je napisao talijanski novinar, „vatikanolog“ Andrea Tornielli, u izdanju splitske izdavačke kuće Verbum. Zanimljivo je, i autor to ističe u uvodu, da je za njega kardinal Jorge Mario Bergoglio bio među favoritima  među kardinalima za budućeg Papu. Poznavao ga je od ranije, s njim je razgovarao za Vatican Insider  u veljači 2012. a sad je, tijekom kratkih konklava čitao intervju koji je nadbiskup Buenos Airesa dao ranije i objavljen je u knjizi „El Jesuita „(Isusovac) koju su napisali Sergio Rubin i Francesca Ambrogetti.

Iz uvoda ću rado citirati:

„Uvijek me pogađa Bergogliova dubina vjerničkog pogleda, njegova poniznost, riječi koje su sposobne prodrijeti u ljudska srca i navesti ih da uoče zagrljaj Božjega milosrđa. Imao sam prigodu donositi mu članke i internetske publikacije, ali i tražiti molitvu. Na kraju svakoga susreta neizostavno je slijedila njihova molba:“Moli za mene, molim te, moli za mene…“

Knjiga „PAPA FRANJO“ koja donosi cjelovit njegov život, čita se u dahu, u njegovom životu lako se mogu prepoznati mnogi Hrvati koji su u nekoj generaciji bili iz emigrantskih obitelji.  Bliska nam je običnost njegova djetinjstva, mladenaštva, a draga nam postaje jednostavnost njegova svećeništva i biskuspstva, koja se iščitava i u njegovim Papinskim činima.

Kao Papa je, u crkvi sv.Ane , koja se nalazi unutar Vatikana, govorio već kao Papa:“Isusova je poruka milosrđe. Za mene, kažem to ponizno, to je najsnažnija Gospodinova poruka.“

Na predstavljanju knjige u Zagrebu kardinal Bozanić je isticao peto poglavlje knjige, naslovljeno „Ispovijed 21. rujna“, događaj koji će mu zauvijek „programirati“ život. Taj dan, kad je, kao sedamnaestogodišnji mladić u ispovijedi osjetio Božji pogled, Božju blizinu i poziv na svećeništvo u potpunosti je usmjerio sav njegov budući život i sve blagoslove i radosti koje su ga ispunile, a preko njega ispunili i bezbrojne vjernike. Nikada nije posumnjao u svoje svećeničko zvanje, često vraćao na taj dan i taj mu je događaj bio nadahnuće za sav budući život – kao redovnika, svećenika, biskupa, nadbiskupa, kardinala i danas – rimskog biskupa, kako se voli predstavljati, više nego kao Papa.

Kao zlatna nit cijelog njegova života provlači se vjera koju je baštinio u obitelji, životna radost, jednostvna, „pučka religioznost“, bliskost onima na rubu, osobna skromnost i poniznost, te snažan osjećaj Božje blizine i Božjeg milosrđa. Kaže kako mu je Časoslov prva i posljednja literatura svakog dana, veliki je štovatelj Majke Božje i svakog se dana budi veoma rano, kako bi prve sate u danu proveo pred Svetohraništem.

„Vjersko zvanje“, pripovjeda Bergoglio u knjizi Sergia Rubina i Francesce Ambrogetti, „Božji je poziv srcu koje ga svjesno ili nesvjesno čeka. Uvijek me je impresionirao evanđeoski ulomak u kojem stoji kako je Isus  pogledao Mateja držanjem koje koje bi se moglo predočiti kao „nudeći milosrđe i odabirući.“ Upravo je to ančin na koji sam sojetio da me Bog gleda tijekom one ispovijedi“, rekao je.

Predmnijevamo da mu je bilo teško što njegova majka nije prihvatila njegovu odluku da postane svećenik, tako da mu nikada nije došla u sjemenište, ali on je dolazio kući, k njoj. Zato je dirljivo da u svom Časoslovu uvijek ima „testament njegove bake“, koja je, kao i njegov otac, srcem, oduševljeno prihvatila njegov odaziv na Božji poziv u svećeništvo.

Osobno, vrlo mi je blizak njegov neumorni i neuništivi, rekla bih, poetičan optimizam. Citiram sa str. 139:“O tome kako bi Argentina mogla izaći iz krize Bergoglio je izgleda imao jasne ideje:

„Vjerujem u čuda. Agrentina ima velik i divan narod. To je duhovno blago što ga čuva naš narod već je početno čudo. Slažem se s Manzonijem koji veli:“ Nikada nisam doživio da je Gospodin neko čudo započeo, a da ga nije završio“. Očekujem da će dobro završiti.“ Umjesto Argentina, rekla bih Hrvatska i sve bih ostalo samo ponovila…

„Kada si s Bergogliom, imaš dojam da Boga Oca pozna osobno“, izjavio je Palau u jednom intervjuu. „Način na koji moli, na koji razgovara s Gospodinom, način je čovjeka koji pozanje Isusa Krista i koji je s Gospodinom duhovno prisan. Njemu uopće nije teško moliti.“

(Luis Palaum jedan od svjetskih vođa kršćana evangečke sljedbe, o svom prijatelju Bergogliu.)

Posljednje poglavlje knjige „PAPA FRANJO“ naslovljen je „Život „prostrijeljen“ pogledom Božje ljubavi“ donosi njegovu osobnu ispovijest vjere napisanu „u trenutku snažnoga duhovnog života“, malo prije nego što je zaređen za svećenika.

„Želim vjerovati u Boga Oca, koji me ljubi kao sina, i u Isusu, Gospodina, koji je izlio svojega Duha na moj život da me razveseli i tako me dovede u vječno kraljevstvo života.

Vjerujem u svoj životni put koji je prostrijelio pogled Božje ljubavi i, proljetnog dana 21. rujna, doveo me na susret kako bi me pozvao da ga slijedim.

Vjerujem u svoju bol, neplodnu zbog sebičnosti u koju se sklanjam.

Vjerujem u bijedu moje duše koja je proždrljiva i nije sklona davanju…nije sklona davanju….

Vjerujem da su drugi dobri i da ih trebam ljubiti bez bojazni, nikada ih ne izdati da bih sebi našao sigurnost.

Vjerujem u redovnički žiovt.

Vjerujem da želim silno ljubiti.

Vjerujem u svakodnevno umiranje koje žeže, koje izbjegavam, ali koje mi se smješi i poziva me da ga prihvatim.

Vjerujem u Božju strpljivost, ugodnu, divni poput ljetne noći.

Vjerujem da je tata u nebu s Gospodinom.

Vjerujem da je i otac Duarte tamo i da  moli za moje svećeništvo.

Vjerujem u Mariju, moju majku, da me ljubi i da me nikada ne će ostaviti sama. I čekam iznenađenje što ga donosi svaki dan, u kojem će se očitovati ljubav, snaga, izdaja i grijeh koji će me pratiti sve do konačnoga susreta s tim predivnim licem za koje ne znam kakvo je, koje stalno izbjegavam, ali koje želim upoznati i ljubiti. Amen.“

(Otac Duarte spomenut u ovoj molitvi je svećenik, koji je jednom ispovjedio sedamnaestogodišnjaka Jorgea Marija, danas pape Franje)

Nakon izabranja za papu, zabilježeno je…                

Papa je pričao o nekoj starici koju je ispovjedio kada je kao biskup u Buenos Airesu, za vrijeme mise slavljene pred hodočasničkim kipom Gospe Fatimske.“Rekla mi je: ‘Svi smo griješili, ali Gospodin sve prašta’. Odgovorio sam joj:’ Bako, a  kako vi to znate?’ Ovako mi je odgovorila:’ Kada Gospodin ne bi sve praštao, svijeta ne bi bilo.’ ‘ Bako, jeste li vi možda studirali na Gregorijani?’, Franjo podsjeća da „i mi trebamo naučiti biti milosrdan prema svima“ i dva puta prije pozdrava ponovio je:“Ne zaboravite ove riječi: Bog se nikada ne umara praštajući; no, mi kadkada zaboravljamo tražiti oproštenje.“ Molba je to da se prepuštamo očaju. (str. 160).

„Bog se nikada ne umara praštajući: no, mi kadkada zaboravljamo tražiti oproštenje“

Za blagdan Božanskog Milosrđa, nije li prekrasno čuti ove prelijepe riječi pape Franje, i slijediti ih u životu, kao putokaz pape – štovatelja Božjeg milosrđa.

Ana Penić