Na svojoj Facebook stranici jučer sam dobila prijedlog mladih časnih sestara zajednice iz Amerike „The Imagine Sisters“, koje su me pozvale da se pridružim „The One Rose Invitation“ pokretu, u kojem bi se 1.listopada, kad Crkva slavi sv.Tereziju od Djeteta Isusa, djevojci za koju pretpostavljam da bi bila zainteresirana za duhovno zvanje – poklonim ružu!
Ideja mi se sviđa, sestre su mi drage (pogledajte You Tube, snimile su simpatičan spot; dokumentarni filmić), ali mi nije palo napamet da na dan kad Crkva slavi sv.Malu Tereziju– bilo kome poklonim – crvenu ružu, a pogotovo da uz to „propagiram“ duhovno zvanje. Jednostavno, poklonjena crvena ruža u sjećanjima nekih od nas još uvijek podsjeća na „crveno vrijeme“, kad su nastavnice dobivale crvene ruže za „Dan žena“, od svojih učenika, mladi komunisti za ulazak u SK (ako je prošla sezona karanfila) a o „Valentinovu“ da i ne govorim. Znam da je Mala Terezija kao mlada redovnica obećala da će, kad umre, s neba bacati ruže na zemlju, ali – da ih ja sad poklanjam baš s namjerom da nekoga „vrbujem“ za duhovno zvanje – nikako mi nije „sjelo“.
Prvi listopad je višeznačno lijep datum: početak je to Gospina mjeseca i molitve krunice, Crkva ulazi u „posljednji krug“ proslave Godine vjere, i – blagdan je Male Terezije – zaštitnice misija! Taj dan je, tek sam na HKR čula i Dan starijih osoba. Sjedila sam za svojim laptopom, čitala najnovije vijesti s interneta (volim znati što se događa i kod nas i u svijetu) kad me nazvao pater Arek:“S grupom studenata sam u Domu za stare i nemoćne. Možemo li doći k vama na kavu?“ „Ma naravno! Čekam vas s radošću!“ odgovorila sam.I sjetih se! Moj Zaručnik, moja draga Mala Terezija, čiji sam životopis pročitala kad sam bila šesnaestogodišnja gimnazijalka, pokazali su sjajan smisao za humor! Neću nikome pokloniti ružu, ali će meni doći cijeli buket – djevojke lijepe k’o ruže i njihov duhovnik – kao .džentlmen s buketom ruža!
I, zaista, u treptaj oka – bili su u našoj kući. Tri djevojke, jedan mladić i – studentski kapelan – o.Arek! Nisu željeli kavu nego – šalicu toplog čaja! Predivno!
„A ostali studenti? Gdje su?“ pitala sam. Pa oni su na svojim fakultetima – vrše novu evangelizaciju!“ odgovorio je o. Arek.
I odjednom – ovaj dan je dobio novi smisao – pun biblijskog šarma, i poziva pape Franje:“Otvorite svoja srca i vrata svojih domova!“ U trenu sam se zamislila u Nazaretskoj kućici u koju, bez najave „upada“ Isus i sva njegova „ekipa“ – umorni, gladni, možda razočarani apostoli zbog neprihvaćanja naroda kojem su propovijedali, ili, pak, omamljeni iskustviom Isusovih čudesa i zanosa naroda. I sada su u kući u kojoj se uvijek osjećaju dobrodošlo i opušteno, jer su sigurni da ih u svako doba dana i noći čeka nasmiješeno, lijepo, dobro i drago lice Isusove Majke. U njenom se društvu i domu duša uvijek odmara i hrani – mirom, spokojem i radošću. „Ponašajte se u svom domu tako da Isus u svako doba može doći k vama i odmoriti se s Vama i vašim ukućanima“, napisala mi je Majka Terezija kao odgovor na moje dugo pismo u kojem sam joj iskazala svoje divljenje. Nije me pozvala u Kalkutu, nije mi pokazala nikakav „uzvišeni“ put – pozvala me je da živim svoj identitet – Male Marije, koja živi od jednostavnosti, svakodnevnice, nespektakularnosti običnog, obiteljskog života, kakva je Gospa živjela uz svoga muže i svoje Dijete u Nazaretu – i gdje god je Bog hoće!
Studenti koji su svoje jutro danas proveli uz svoje kolege na fakultetima, kojima pomažu da izbjegnu sve zamke Zloga u ovom času: bezperpektivnost, beznađe, strah od budućnosti, nezainteresiranost za išta kreativno i vrijedno, duhovnu prazninu i depresiju, pozvani su „ne dopustiti da im bilo tko ukrade nadu“, kako bi rekao papa Franjo, i to su, sigurna sam, sjajno odradili. To je bit njihove misije i nove evangelizacije koju ne može nitko drugi učiniti osim njih. Studenti, djevojke i mladić koji su jutro proveli družeći se sa starijom gospodom u Domu umirovljenika s kojima su bili na misi i čitali misnačitanja – tekstove Starog i Novog Zavjeta, darivali su im radosti i nježnosti više nego to mogu zamisliti! Starci i starice su mudri ljudi od kojih se toliko toga može naučiti, ali su i ranjivi – nedostaje im druženje s mladima: sa svojom djecom i unucima, ako ih imaju. Tu je jedna prekrasna gospođa, učiteljica, kojoj su sinovi umrli, a nisu se oženili, tako da ni nema svoje unučadi, učenici su se razišli na sve strane svijeta – i susret sa studentima njoj je susret s uspomenama, sa svojom mladošću, s vremenom kad je imala i obitelj, i kolege, i kolegice, i svoj razred, i roditelje svojih učenika; to je susret s vremenom kad je živjela ispunjen i sretan život…Ona će, kad se malo bolje upozna sa studentima, vrlo rado moliti za njihove ispite, za njihov budući sretan i ostvaren život – jer je iskusila koliko je važan i vrijedan život ispunjen Bogom
Obiteljska kuća Malih Marija je od početka zamišljena i stvarana kao topao kutak za one, pogotovo mlade ljude, koji se u Gradu katkada, ili često, osjećaju osamljeno, izgubljeno, isključeno, zalutalima u vremenu i prostoru, i „nemaju gdje bi glavu naslonili.“ A to je snažna biblijska slika! To je istina o Čovjeku – Bogu! To je sudbina Isusovih sljedbenika, to je Njegovo iskustvo. Kad ga je neki mladić pitao gdje stanuje, mogu zamisliti s koliko je tuge, razočaranja i boli, možda drhtavim glasom Isus odgovorio:“Lisice imaju jame, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio!“, kako je zapisao sv.Luka.
Znam jednu gospođu koja voli, baš voli o.Areka, jer u njemu prepoznaje – takvoga Isusa: napustio je svoje roditelje, svoju obitelj, svoju domovinu i, vjeruje ta gospođa, koja je i sama „slučajno“ u Osijeku, daleko od svojih nećaka – da i on katkada osjeća da „nema gdje nasloniti glavu“. Kad joj kažem da on ima studente, ona odmahne rukom:“Pusti ti to! Dom je dom! I kad ga nema – svatko se osjeća usamljen i nesiguran!“Ja, s druge strane, vjerujem kad o.Arek kaže studentima:“Vi ste meni sve!“
Vjerujem da je Isus u svoj dom u Nazretu rado dolazio. Tu je, ili sam, ili s učenicima, sabirao misli, odmarao duh, otvarao se Duhu Svetome i uživao u društvu svoje Majke….Nama, Malim Marijama ta je Djevica i Majka, brižna, spremna saslušati Sina, prihvatiti Njegove učenike i prijatelje, i biti im ugodna domaćica – pravi identitet! …A ruže? Vjerujem da ih Gospa iz svoga vrta nije brala i poklanjala ih, nego je pozvala svoga Sina i njegove učenike da uživaju u njima u obiteljskom vrtu. Crkva ju upravo takvom doživljava, i zato je zove „Ruža otajstvena!“. Prvog listopada A.D.2013. u našoj kući – obnovili smo duh Nazareta – obiteljsko, misijsko, mistično i biblijsko iskustvo – kako je lijepo biti s Isusom i Njegovom Majkom, i prenositi duh Nazareta onima koje nam je Božja Providnost povjerila!
Ja sam danas sretna – uz od Isusa poklonjene ruže – osmjehe studenata koji su nam bili gosti!
Ana Penić