Nije teško vidjeti sličnost između našega vremena i početka novovjekovlja. U vremenu prijelaza iz srednjega u novi vijek praćenom teškim krizama: razbijenim religioznim jedinstvom, osmanskim prodorom, građanskim ratovima i vjerskim progonima, vremenu razbijene slike svijeta punom strepnje pred očekivanim krajem, put obnove katoličke vjere i tijela Crkve u cjelini imao je zadani pravac – povratak izvorima.
I naše doba prijelaza, postmoderno ili posthumano doba – kako ga god nazvali – puno latentnih, aktualnih i nadolazećih kriza, traži od Crkve u cjelini sabrani povratak izvorima i živo svjedočanstvo kao nužnost autentičnoga nasljedovanja Krista. Povezanost krize vjere i krize obitelji, kao krovnih ili pak ishodišnih kriza našega vremena, osvješćuje nas na potrebu sestrinskoga zajedništva svećeničkoga/redovničkoga i bračnoga stanja u svjedočenju sakramentalnoga znaka koji nam po Kristovu nalogu dodjeljuje Crkva.
Višeznačnost pojma „svjedok“, od juridičkoga konteksta do povijesnoga svjedočanstva i svjedočanstva iz uvjerenja u svoj složenosti svetopisamskih izvora, pred današnjim se vjernikom nekom izoštrenom logikom sužava na zahtjev osobnoga nasljedovanja Krista, pri čemu su prijepori oko vrijednosti svjedočanstva kao karizme ili kao službe od drugotne važnosti. Pred osobnim egzistencijalnim svjedočanstvom jednoga, najmanjega od najmanjih koji ide Kristovim stopama i danas se dijele duhovi, tim više što je to jedini oblik navještaja evanđelja koji suvremeno sekularno društvo ne može ignorirati. Tko će biti okupan u krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 14) i na kakve je oblike i stupnjeve mučeništva tko od svjedoka pozvan izmiče našoj kategorizaciji.
Svjedočiti nam je jer drukčije ne možemo slijediti Učitelja – ne iz osobnoga priziva na mučeništvo s romantičnom aurom – i to tada ili upravo tada kada ono može donijeti podsmjeh i prezir svijeta uključujući i mogućnost preuzimanja uloge odbačenih u kojoj se sve češće mogu prepoznati kršćanski vjernici, posebice katolici. U situaciji kada je nepisano „uljudbeno“ pravilo današnjice javno se pretvarati „kao da“ ne vjerujemo i vjeru držati u granicama privatnosti, osobna drama između oporosti Kristova zahtjeva nesvodiva na „pobožnu filozofiju“ i vlastite slobode koja je dužna priznati Krista tim je veća. Izdržati tu dramu može se samo iz osobnoga prijateljstva s Isusom, ali vjerodostojnost osobnoga svjedočenje vjere ne počiva na subjektivnome uvjerenju, nego se nužno nastavlja na svjedočanstvo o povijesnim činjenicama o Isusu iz Nazareta, kao i na svjedočanstvo svjedoka Kristova uskrsnuća. Naša se vjera oslanja na povijesnost evanđelja kao esencijalno svjedočkoga govora o Isusu iz Nazareta i uskrslome Kristu koji je otporan na pokušaje relativiziranja i ne podliježe strahovima od teologiziranja novozavjetne predaje. Nemoguće je svjedočiti Krista, ako ne vjerujemo u istinitost i povijesnost Pisma koja svjedoče o njemu (Iv 5, 39).
Poziv na svjedočenje pod znakom križa trajni je zahtjev pred krštenicima svih vremena i Krist to nije sakrio pred svojim učenicima: „Svi će vas zamrziti radi imena mojega“(Lk 21, 17). Može li učenik izbjeći sudbinu Učitelja? Rizik samoizlaganja u svijetu i pred svijetom unaprijed je zadan. Hod za Kristom kroz utiskivanje njegova lika pod kožu mora probiti epidermalne granice i poprimiti svojevrsne oblike egzistencijalnoga tetoviranja Krista kao slikarija na vlastitoj koži. Neovisno o moći verbalnoga svedočanstva ili ostajanja u tami subotnjega stanja mišljenja i govora, svjedok je svojim životom i tihi znak/figura i snažni glas Krista. Do nakraj svijeta.
R. P.