Ne znam koliko je mladih ljudi čulo (možda od svojih baka i djedova!) pjesmu „K’o nekad u osam“.
Bila sam djevojčicai rado se sjećam pjevača koji je sjetno pjevao pjesmu ovog naslova dijelom i – zviždao, dok je čekao svoju djevojku. I danas se sjećam kako je izgledao, kako je tugovao, činilo mi se da je sve to vrlo romantično i tužno..Tužno je kad si već ostario, a još pjevaš o djevojci koju si čekao „u osam“, a ona nikada nije došla……Razočaranje i tuga su „ljudska sudba“ – zaključila sam.Ne znam koliko je mladićima i djevojkama danas bliska pjesma „Ja sam stvoren da mi bude lipo“, koja se ovih dana vrti na CMC…Zaljubljeni mladić nikada nije dočekao svoju dragu, ali je s buketom i dalje čeka, i tako – cijeli život, do starosti i bijede… Nostalgična pjesma… nekima je sigurni kao karikatura. Meni se sviđa, jer sad znam: istina je. „Ja sam stvoren da mi bude lipo! Samo ….ta ljepota života je posve drugačija.
Moja generacija je u Osijeku imala „Osječko korzo“ – danas je to Kapucinska ulica, gdje su se mladići i djevojke susretali, zagledali, zaljubljivali, i – mnogi danas sa svojom djecom prošetaju tom ulicom, prisjećajući se: „Kako je to bilo lijepo! Sjećaš li se? Vidimo se na korzu, u osam!“ Djevojkama i mladićima koji su išli na svakodnevnu misu „kod kapucina u 7“ bilo je normalno da nakon mise pred crkvom malo popričaju, a onda bi neki pohitali na korzo, da bi se „našli u osam“ i popričali s prijateljima iz škole, s fakulteta, iz ulice; izmjenjivali knjige, informacije, bilješke, prošetali „krug – dva i – kući. Normalno je bilo da budemo kod kuće najkasnije u 10 .Bilo je to predivno vrijeme: bili smo mladi, imali smo svoje prijatelje, „lege“, snove, mogli smo vidjeti koga smo htjeli i – mogli smo biti viđeni, ako smo htjeli; mogli smo „prošetati“ novu odjeću, obuću, frizuru, i sve to posve besplatno! U hotele „Royal“ ili „Central“ nismo išli – tamo su išli samo ugledni Osječani., a kafića nije bilo, niti su nam trebali.! Imali smo vremena – i da se družimo, i naspavamo, i da se rano ustanemo, i da cijeli dan kreativno iskoristimo za učenje, druženje, čitanje, društveni život, imali smo KUD-ove, pjevačka društva, HNK, pet ( !) kino dvorana, oni koji su voljeli ples išli su u „Radnjak“(na mjestu STUC-a) subotom –od 18.-22.
Kako nam je bilo lijepo!…“Sjajna vremena naše mladosti“, lijepa su zato što tu nije bilo ni kasnonoćnih izlazaka, ni opijanja, o drogi da i ne govorimo, i, što je vrlo važno – mladići i djevojke su se družili s puno poštovanja, iskrenog prijateljstva, a sklopljeni brakovi su bili neusporedivo stabilniji nego ovi, koji sklapaju mladi parovi danas.
Mi, koji smo se išli u crkvu, shvaćali smo svoju vjeru ozbiljno, i živjeli je s radošću, i danas se susrećemo s jednakom kršćanskom vedrinom i sigurnošću da će Bog sve okrenuti na dobro, bez obzira što se sve u životu dogodilo, i kamo nas život ponio. Katolička Crkva, čitanje Biblije, svakodnevna misa, „duhovno štivo“ “ispit savjesti“ su postali naš životni program, koji nam je pomogao da kao osobe i obitelji prođemo kroz sva, kadkada zaista teška životna iskušenja. Ovakve, svjesne i zauzete mlade vjernike, Osijek je imao u svakoj generaciji. Zanimljivo: prvi skup hrvatskih, katoličkih laika održan upravo u Osijeku – 1901!
A ipak – „utorkom u osam“ koju je „promovirao“, a rekla bih i „brendirao“ o.Arek sa sveučilišnim profesorima i studentima u udruzi „DUHOS“ nešto je posve novo! Nešto prekrasno – za tijelo i dušu, za Osijek i za svijet.
„Tamo gdje se okupe desetorica oko plemenitog projekta, sigurno će uspjeti!“ često ponavlja dr. Slobodan Lang. Slučajno sam bila na prvoj misi, u rujnu 2006. kad je gornjogradski župnik predstavio patera Areka i Mareka i rekao da je jedan imenovan studentskim kapelanom…: „Konačno!“pomislila sam.. Pokojna Teta Elza (osnivateljica „Obitelji Malih Marija“, svjetovnog instituta) nije se umarala govoriti biskupu da je potrebno imenovati svećenika koji će biti samo za studente, i samo sa studentima! Za oltarom su se, pri spomenu svoga imena, samo naklonili Obojica su bila Poljaci, mladi redovnici…nisam zapamtila koje kongregacije.. Koji je studenstki kapelan? Arek ili Marek, meni su bili kao Lolek i Bolek, vrlo popularni Poljačići u „crtićima“. Bila sam radosna s malo zebnje: „Kako će se snaći?“
Danas vidimo da je sveučilišni kapelan, pater Arek, s Duhom Svetim – čudo učinio! „Utorkom u osam“, „Četvrtak u osam“ postaje „autentični osječki studentski izvozni proizvod“, što možemo i moramo ponuditi Crkvi u Europskoj uniji! Mladići i djevojke koji kleče, mole, poste, javno obećaju da će do braka čisto živjeti „zaljubljeni par“, sviraju, pjevaju, plešu; raduju se puninom „biblijskog šarma“ – bez alkohola, poste bez „glumatanja“, kleče „k’o ukopani“ cijeli sat!. Uza sve to hrabro, samouvjereno, sigurno, iskreno, i svim srcem zauzimaju za definicaiju braka kao „zajednice jednog muškarca i jedne žene“; sudjeluju u prikupljanju potpisa za inicijativu „U ime obitelji“, žele da se svako začeto dijete rodi, i da svako rođeno dijete osjeti dostojanstvo voljenog Božjeg djeteta. Svakodnevna misa, meditacija, čitanje Biblije, post, uz klanjanje pred izloženim Presvetim utorkom u osam, te molitvu četvrtkom molitvene zajednice „Sveta Obitelj“ je – zaista znakovito, hrabro i, jednostavno, prekrasno! To je više nego smo mi mogli i zamisliti! Post, na primjer! Obje zajednice, su, sigurna sam, projekt Duha Svetoga, kojeg je u Osijek također „uveo“ i učinio nam Ga bliskim i poznatim, o. Arek. „Utorkom u osam“, „Četvrtkom u osam“ studentskog kapelana i njegovih studenata velika je radost Crkve, ali i Malih Marija, jer vas doživljavamo kao ostvarenje naših snova. Vi ste, zaista učinili i više nego smo se mi i usudili sanjati!…Hrabro ste nalili „novo vino u nove mješine“. Naš nadbiksup Đuro i sv.Otac Franjo sigurno blagoslivljaju svaki vaš post, svaki pothvat, vašu kreativnost i poduzetnost, svaki ispit, svaku novu diplomu i – svaku novu obitelj. Velika je naša radost što vidimo kako se mladići, „ošamućeni“ Duhom Svetim odlučuju na svećeništvo i redovništvo… Bit će i djevojaka, sigurna sam….Jer i Gospa je neodoljiva! Sad vidimo:“Kad Duh Sveti i Gospa nešto rade, nitko nije osiromašen, a svi su obogaćeni.“
Sad već vidim…Jednom, kad se budete slučajno susretali u različitim životnim situacijama, stručnim skupovima, međunarodnim kongresima, već poznati i uspješni intelektualci,Bog zna što ćete sve biti, prepoznat će se, zagrliti se i s radošću reći:“Sjećaš li se? Poznamo se…kako da ne! Ma, sjajno! Tko bi rekao gdje ćemo se naći?!.Idemo zajedno na misu, zapjevajmo, veselimo se – k’o nekad – utorkom u osam, kod sv.Ćirila i Metoda!“ A pater Arek? Pomolimo se i za njega! Neka ga Duh Sveti i sad vodi! Ko nekad, utorkom u osam!
Ana Penić