Zahvalnost traži izraz. Teško nam, gotovo nemoguće radost zbog primljenoga dobra zadržati za sebe i po nekoj unutarnjoj nužnosti, tjerani željom – učiniti to što prije – želimo izreći: Hvala! Možemo to učiniti na bezbroj načina, ali svaki od njih ima čudesnu snagu svjetlosne preobrazbe nutrine bića i radosnu, slavljeničku notu: „Jer ti si me obradovao djelima svojim; Gospodine, kličem zbog djela ruku tvojih” (Ps 92, 5). Kao što strune na dodir gudala moraju zatitrati, tako i čovjek kao „bića odgovora“ mora izraziti zahvalnost Stvoritelju. Hvala i slava ulaze u red prvotnoga iskustva Boga.
Izrazi zahvalnosti i u ljudskim odnosima imaju svojstvo neponovljivosti. Novo „hvala“ uvijek je drukčije „hvala“. Jedinstveno, neponovljivo. Hvala je ponajprije odgovor, ali imanentno čuva strukturu poziva: izrečeno „hvala“ kao da poziva barem još jedno uzvratno „hvala“ kružeći u tautološkoj matrici u kojoj se gubi trag tko je prvi „započeo“. Hvala kao blagoslov darovanoga, vraća se – dvoglasno i rasipno – darivatelju. Izreći hvalu znači ući i privući drugoga u kružni, iscjeliteljski tijek dara milosti koji se izlijeva bez kraja.
Ružica Pšihistal