Ima jedna osoba iz Isusova života o kojoj nikada nisam čula propovijed, a neizostavan je upravo sada, kada razmatramo Muku, smrt i uskrsnuće Isusovo. Tijekom svetog Velikoga tjedna Crkva nam osvjetljava svu dramatičnost posljednjih dana života našega Gospodina na zemlji, svu bijedu ljudske naravi koja je na Cvjetnicu spremna prostrti svoje haljine pred Isusom i zvati ga kraljem, a samo pet dana kasnije proglasiti ga zločincem; krhkost Petrova samopouzdanja, tragičnost Judina „prijateljskog poljupca“ i nijemu, bolnu ljubav Isusove Majke pod križem, s mrtvim Sinom u naručju.
O Josipu iz Arimateje – uglavnom se ne govori, niti se razmatraju njegovi postupci, ne sjećam se da sam ikada čula na propovijedi da bi nam on u bilo čemu mogao biti uzor. On je epizodni lik, koliko poznajem Bibliju, pojavljuje se samo jednom: kada je Isus umro, sahranjen je u njegovu novu grobnicu, u koju nitko prije nije bio pokopan. Bez njega, bez Josipa iz Arimateje i njegova prijatelja Nikodema, ne bismo znali ni gdje, ni kako je Isus pokopan! Obojica su bila potajni Isusovi učenici, važni i ugledni građani, koji se, dok je bio živ, nikada nisu usudili javno ga priznati svojim Bogom i Mesijom. Njegova je smrt u njihovim životima sve promijenila.
„I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga, i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. (Lk 23, 50-52)
O Josipu iz Arimateje izvješćuju sva četvorica evanđelista. Ivan kaže da je bio učenik Isusov, kriomice, u strahu od Židova, Matej naglašava da je bogat čovjek (cariniku je još uvijek bogatstvo važan dio nečijeg identiteta), a Marko kaže da je ugledan vijećnik. Danas bismo ga mogli u jednoj rečenici opisati: on je čestit, pravedan i ugledan čovjek, koji je znao kako doći do građanskog uspjeha! Bio je bogat, uspješan, čestit i pravedan vijećnik i kriomice – Isusov učenik!
Čovjek je mudro i uspješno gradio karijeru na putu do javno priznatog uspjeha i svega što uz to ide: bogatstvo, ugled i – utjecaj! Ali evađelist Ivan nam kaže i koja je cijena ugleda bila: bio je Isusov učenik kriomice, iz straha od Židova! Ovo je sjajna dijagnoza svakoga uspješnog čovjeka, koji na bilo koji način „koketira“ sa svojom savješću: pokušava je prevariti, „urazumiti“, “ukrotiti“, ali ne ide! Cijena nepravednog uspjeha, ili na nepravedan način stečena je strah! Ovdje strah od Židova, tamo strah o tome što će tko o meni reći, tko će me i s čim ucijeniti, a jednom kad tad – što će mi sve oduzeti? Savjest je zaista čudesna. Ova iskra Božjeg sinovstva uvijek se, kad je povrijeđena, u duši javlja kao opomena, nemir i strah! Neukrotivi, razarajući – strah!
Ali, nakon što je Isus tragično umro i u samo nekoliko sati tijekom njegove muke i smrti Jeruzalem je postao duhovna razvalina. Isusova smrt i činjenica da je ostavljen od svojih učenika koji su se razbježali i negdje posakrivali, potreslo je Josipa! Nešto se u njemu slomilo, nešto se ponovno rodilo, nešto ga je oslobodilo! Isus je mrtav, njemu, prekrasnom čovjeku, Učitelju koji ga je s toliko ljubavi u tajnosti poučavao, nikada mu ne prigovarajući i zamjerajući prijetvornost u javnom životu, sad ne može pomoći, ali sve što može učiniti – učinit će, pa makar ga cijela zajednica njegova, židovskog, naroda osudila! Makar ga Pilat osudio! Makar ga prijatelji ostavili! Kad je shvatio u kako se delikatnoj situaciji našao mrtav Isus, koji je odbio sići s križa i spasiti sama sebe, a sada nema nikoga ni da bi ga, mrtvog, skinuo s križa, a nema ni mjesta gdje bi bio sahranjen, Josip odlazi Pilatu i traži od njega tijelo svoga Učitelja. On je vijećnik, poznaje Pilata vjerojatno iz nekih službenih susreta, nije mu nepoznat! Pristupa mu samouvjereno, sigurno, ravnopravno, pun samopouzdanja i bez trunke dodvoravanja i samoponiženja, traži Isusovo mrtvo tijelo! Izravan je, s rimskim namjesnikom, koji je prošle noći osudio pravednika da se dodvori rulji, koju je inače prezirao, Josip bez okolišanja i ikakvog uvoda, kratko i jasno traži mrtvo Isusovo tijelo. Pilat, simbol okupacijske, strane i okrutne vlasti, koja na male i slabe gleda s visoka i jedva ih podnosi, ustvari, prezire ih, zatečen je! Duboko u duši, on je impresioniran ovim čovjekom. Iznenađuje ga njegova otvorenost, izravnost, zahtjevnost, odlučnost, cijeni njegovo samopoštovanje i osjećaj superiornosti koji dolazi negdje iz duše, dok s njim, autoritetom velike, okupatorske vlasti ravnopravno razgovara i čak zahtijeva! Pilat ga u izravnom srazu toliko cijeni i uvažava da mu želju ispunjava – odmah! S jedne strane – impresioniran je ovim izravnim, poštenim i odlučnim Židovom, s druge strane – u odnosu na njega samoga – vidi se da mu savjest ništa ne predbacuje. Možda je Pilata tek na trenutak nešto oko srca zazeblo kad je čuo da je Isus već mrtav, jer mu je živ, iako ponižen, popljuvan, odbačen i raspet – bio preveliko opterećenje. Ne samo da ga je supruga unaprijed upozorila da se kloni tog pravednika, nego i susret s Nevinim kojega je dao izbičevati te osudio na smrt na zahtjev svjetine, koju je iz dna duše prezirao, stalno mu je pred očima, a ruke mu i sad „mirišu po krvi i krivici“. Vijest o Isusovoj smrti sasvim će ga elegantno osloboditi svake sjene krivnje, nadao se! Pilatov razgovor s Josipom je kratak – traje tek toliko da se izmjene informacije i sredi pokop što prije – da bude što manja politička šteta i što manje problema za narod koji je uvijek problematičan i nepredvidljiv. Mi i danas moramo Josipu iz Arimateje, njegovom osobnom stavu, hrabrosti, sigurnosti i samouvjerenosti, i Nikodemu, zahvaliti što znamo gdje je i kada je pokopano mrtvo Isusovo tijelo. Zahvaljujući njegovoj spremnosti da se suoči s Pilatom, predstavnikom okupatorske, surove vlasti i od njega zatraži mrtvo tijelo svog Učitelja Crkva od početka zna točne koordinate vremena i prostora – gdje se nalazi Isusov grob i gdje su ga žene išle potražiti mrtvoga, a našle ga Uskrsnuloga!
Mislim da bi Hrvatskoj u ovom trenutku trebalo samo nekoliko Josipa iz Arimateje da nam – i kao narodu i kao držaljanima lijepe nam domovine – krene bolje na svim područjima! S jednom razlikom: Josip iz Arimateje zauzeo se kad je Učitelj bio mrtav, a danas nam treba netko hrabar, siguran, samouvjeren, pa ako je potrebno i malo drzak, te istinski pošten koji će se pred političkim, ekonomskom i kulturnom elitom suvremenog svijeta svim srcem zauzeti za živoga Isusa utjelovljenog u svojoj Crkvi i ovome narodu, bez kompromisa! Treba nam čestit, pravedan, javni učenik Isusov koji bi kao Josip iz Arimateje bio dovoljno samouvjeren, siguran i jasan u odnosima s velikim, bogatim i oholim autoritetima ( a većina su takvi!) da mu se vjeruje od prve, da ga se uvažava i da mu se ispuni ono što traži, s vjerom da će time – svima biti bolje! Baš svima….
Proučavajući povijest Dubrovačke Republike, i u ove svete dane Isusove Muke, smrti i uskrsnuća – vidimo da su to istaknuti Dubrovčani znali i zato su mogli stvarali ljepote koje su danas – ljepota i bogatstvo koje zadivljuje cijeli svije, i još više – bogatstvo su cijeloga svijeta!!!
Jedan od takvih – sav Božji, sav Isusov učenik i sav svjetski uspješan, i sav zauzet za dobro svoje Crkve i svoga naroda, Ruđer Bošković i danas nam je svjedokom – kako je to i moguće i jednostavno – prekrasno! I pobjednički! Čak i više nego je bio – Josip iz Arimateje!
Ana Penić