Nedavno je papa Franjo rekao da pastir kome je Crkva povjerila svoje stado „mora mirisati po ovcama“. To sam usput spomenula, u jednom razgovoru o sv.Ocu, želeći ilustrirati njegovu brigu za Crkvu. Slijedio je poprilično iznenađenje: jedna je prijateljica tada ispričala kako je doživjela taj „miris“. Bila je na godišnjem odmoru, u crkvi je molila i razmatrala, kad je ispred nje sjeo pastir, pravi pastir koji je najmanje mjesec dana proveo s ovcama, na pašnjacima Dalmatinske zagore. „Taj ‘miris’ bio je jedva podnošljiv“, rekla je. Iznenadila me je, jer osobno nikada nisam bila s pastirima na pašnjacima i ne znam kako miriše netko tko je stalno s ovcama, ali njena primjedba još više mi je približila ozračje rođenja Sina Božjega: poniznost, jednostavnost i ljepotu Svete Obitelji, a pastiri sa svim svojim osobinama, uključujući grubost, nezgrapnost, „neestetičnost“ postali su mi nekako draži, bliži i „biblijskiji“. Njihova spontanost, jednostavnost, brižnost za svoje blago i njihovo dobro, slika su Dobrog Pastira koji poznaje svoje ovce i kojeg Njegove ovce lako prepoznaju. Pastiri su zaista sjajna metafora Crkve u ovom, sve zbunjenijem i kaotičnijem vremenu, u kojem, zanimljivo, nitko „normalan“ ne želi biti pastir! Čoban!
Evanđelist Luka, kršćanin čiji je „background“ visoko estetizirana kultura Grčke i Rima, donosi nam jednu od najljepših scena iz života Svete Obitelji. Mariji i Josipu, koji su se zatekli u prenapučenom i negostoljubivom Betlehemu, kolijevki svoga vjerskog i nacionalnog identiteta, u vrijeme kad se trebao roditi Sin Božji, nitko od važnih, viđenijih, pa čak ni običnih ljudi ne pruža utočište… Tko mladoj obitelji prvi pristupa, s radošću, s darovima, s divljenjem i nježnošću spram Djetešca u štali? Pastiri! I to – nakon što su poučeni od samih anđela! Mistični trenutak rađanja Djeteta koji je, premda majušno novorođenče, savez Neba i Zemlje, dar Neba čovječanstvu trajao je kratko. U okolnostima u kojima su se našli – špilji, koja je bila i staja, bez kolijevke za djetešce, bez najnužnijeg namještaja, bez hrane, Marija i Josip nisu imali puno vremena za dugu meditaciju…Dijete je trebalo nahraniti, poviti ga, zagrijati…Umjesto u kolijevku, smještaju ga u jasle!Bili su duboko svjesni mističnosti i blaženstva trenutka…Nebo se spustilo na Zemlju, i učinilom mladu Obitelj blaženom, ali kao svako blaženstvo – i to je trajalo samo trenutak..Zanimljivo, sad nema anđela da ih utješi i kaže da će sve biti dobro. Josip šuti i vjeruje da ih Bog neće ostaviti, Marija zaneseno, u dubokom poklonstvu gleda svoje i Božje Dijete i sigurna je da će se Bog već pobrinuti i On zna što im je potrebno… Luka je tu vrli pripovjedač koji kaže samo:“I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga u i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2, 7) Samo činjenice, koje otkrivaju grubu, surovu stvarnost. Nema tu dodatne meditacije, nema vlastitih sudova, komentara, samo činjenice, i „nenašminkana“ stvarnost, puna dramatičnosti.
I tada se pojavljuju pastiri! Niotkuda, nepozvani, nezgrapni, „sirovi“, vonjaju po svojim ovcama, ali razdragani, radosni, neshvatljivo raspoloženi, daruju majku i Dijete sirom, vrhnjem, kruhom, mesom, možda grubim pokrivačima, i potom, kao djeca iznenađeni i radoznali zagledaju Dijete koje im je po anđelima objavljeno! Tek tada, nakon što su nekoliko minuta, netremice gledali Dijete i Majku, zanijemili od iznenađenja, iz njihovih duša i srdaca poteče silna rijeka riječi, oduševljenja, spontanog veselja, radosti. S tom radošću počeše pripovjedati po okolnim proplancima, svojim obiteljima i rodbini sve što su doživjeli te, čudesne noći. A doživjeli su čudo! I pričaju, dopunjuju jedan drugoga, prekidaju jedan drugoga, a radost se širi, širi, širi, do Grada, do svih proplanaka i brežuljaka, do Jeruzalema, do nakraj svijeta i vremena…
Bog im šalje najprije jednog anđela, a potom silnu nebesku vojsku hvaleći Boga govoreći:
„Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim.“(Lk 2, 14)
Zašto je Bog tako važnu, neiskazivo i nevjerojatnu vijest o utjelovljenju Boga u Djetetu objavio najprije pastirima? Zašto se anđeo nije obratio mladoj majci, mladom poočimu Djeteta, učiteljima u Hramu, moliteljima, isposnicima, misticima, gradskim ocima, rodbini, pobožnoj Elizabeti i zahvalnom Zahariji, njenom mužu, već baš pastirima? Tolikih „Zašto?“ Ne znamo! Ili – nije bitno!
„A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče:“ Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: „Slava Bogu navisini…..“
Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge:“Hajdemo dakle doBetlehema. Pogledajmo što se dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin“ I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili su se tome što su im pripovjedali pastiri.
Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.
Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno“ (Lk 2, 8-20)
„Marija sve to pohranjivaše i prebiraše ih u svom srcu.“ (Lk 2,19) Luka umeće između dviju rečenica pripovjedanja, kao predah, kao naglasak, kao povrdu istinitosti, važnosti i čudesnosti priče o pastirima i naglašava da je Marija sve te događaje pohranjivala u svom srcu i prebirala po njima. Zašto?
Kad molim Radosna otajstva krunice s Marijom i hodam po svim mjestima događaja o kojima Ona pripovjeda Luki i promatram njeno lice dok prebire po svojim sjećanjima i otvara srce jednom strancu, iz drugog „kulturnog i civilizacijskog svemira“u kojem dušom prepoznaje osobu kojoj može posve iskreno i spontano ispričati sve što se u Njenom životu dogodilo od anđelovog navještenja da će biti Majka Spasiteljeva, a o tom nitko ništa nije napisao, niti je znao ono što „Ona pohranjivaše u svom srcu i razmišljaše o tome“… Gledam Njezino prelijepo lice s kojeg Luka čita i vidi događaje kao da se upravo sad događa ono o čemu Gospa priča. Ona pripovjeda živo, jasno, tečno, zaneseno, s emocijama koje Njezino lice čine sjajnim toliko da ga se jedva može gledati. S tolikim ganućem opisuje pojedine scene i izgovara imena, slijed događaja, da je Luka očaran! On je toliko zanijet Njezinim pripovijedanjem da usred pripovjedanja prekida nit priče i bilježi da je MARIJA SVE TO POHRANJIVALA U SVOM SRCU I O TOME RAZMIŠLJALA! Čudo koje su pastiri doživjeli kad su vidjeli Dijete u jaslama, na koje ih je uputio anđeo, usporedila bih s sa susretom Petra, Ivana i Jakova s prelijepim, preobraženim Isusom na Taboru, prije njegove Muke.
Vjerujem da su pastiri u Betlehemu vidjeli Božje lice u Djetetu, da im se objavio u punini svoga božanstva, kao utjehu za stradanja koja će uskoro slijediti. Mogu zamisliti šok, radost, „ošamućenost svetim“, neiskazivo iskustvo – prepoznati Božjeg Sina, vidjeti lice Božje u Djetetu i – ostati živ! Mojsije je bio vrlo blizak s Bogom, Bog ga je osobno pozvao da s njim razgovara, ali ga je upozorio da ne smije vidjeti Njegovo lice, jer – će umrijeti! Pastirima je to Božje lice otkriveno u Djetetu! Oni su tako sigurni, tako „opijeni“ radošću i milošću da o tome jednostavno ne mogu šutjeti! To Dijete koje će svakom drugom biti samo dijete, dječačić, Marijin i Josipov sin, pastirima se otkriva, objavljuje u neiskazivom, neopipljivom božanskom svjetlu i identitetu. Njihove su duše u svojoj jednostavnosti otvorene za iznenađenja, za Poruku, za Misterij rođenoga Boga u Djetetu, u krilu Majke Djevice, dotaknute vječnom Ljubavlju. Stoga iz pećine – štale odlaze preobraženi, rekla bih, Duh Sveti ih je preobrazio kao što će kasnije, na Duhove, preobraziti apostole. Nitko i ništa ih ne može zaustaviti u navještanju i svjedočenju Čuda i Djeteta kojeg su vidjeli.
Zanimljivo da se pastiri iz okoline Betlehema osim na početku Lukina evanđelja više nigdje ne spominju. Možemo zamisliti kako ih je Herod tražio, raspitivao se za njih, privodio, ispitivao, mučio, vjerujem da su i neki od njih imali sinove koje je ubila okrutna Herodova naredba, da su mnogi od njih kasnije u životu puno prepatili jer su govorili o Djetetu, koje je postalo, kako je Šimun u Hramu rekao mladoj Majci, „znak osporavan“ (Lk 2, 35), da se razotkriju namisli mnogih srdaca u Izraelu. Ali – vjerujem da nisu odustajali! Tko jednom doživi ljepotu, čar, dobrotu i ljubav Božju, koga jednom duhom dotakne Duh Božji, nema izbora: mora ga ispovijedati, mora o Njemu govoriti, mora Ga svjedočiti, pa makar zbog toga bio i odbačen, i prezren, i sam postao „znak osporavan“ – do mučeništva! Najnovije vijesti iz svijeta, u kojem su kršćani zlostavljani i ubijani nam o tome govore. Upravo u božićno vrijeme, i danas su kršćani na mnogim mjestima progonjeni samo zato što svjedoče da su u Isusu susreli i doživjeli pravoga Boga Ljubavi, prihvaćanja i praštanja, koji dobrotom nudi život vječni!
Sigurna sam da je Gospa pripovijedala Luki o susretu s pastirima, o radosnim trenucima, o vojsci anđeoskoj koja ljude naziva „miljenicima Božjim“ i miru kao plodu davanja slave Bogu na visini, iz iskustva smrti, uskrsnuća, uzašašća svoga Sina i prvih dana Crkve nakon Duhova.
„Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili su se tome i što su im pripovjedali pastiri“
„Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.“
Luka je, pošto je sve pomno ispitao, svom prijatelju Teofilu, sve po redu napisao da ga ojača u vjeri u kojoj je poučen. (usp.Proslov Evanđelju po Luki) U drugom pismu, „Djelima apostolskim“ piše o prvim danima Crkve koja na Duhove postaje izvor spasenja za sve narode i sav svijet. Marija je ista majka Djeteta Isusa, začeta po Duhu Svetom, koja svjedoči o objavljivanju Boga po Djetetu o kojem pripovjedaju pastiri, i Crkve koja je istim Duhom Svetim rođena u drami muke i smrti Isosovoj na Veliki Petak, i krštena vatrom i ognjem Duha Svetogau dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu, na dan Pedesetnice, nakon Uskrsnuća i Uzašašća Njezina Sina.
Pastiri iz okoline Betlehema naviještaju Boga po bližoj okolici, u kojoj im je sve poznato: obitelji, seljaci, običaji i tu je njihovo poslanje ispunjeno, a apostoli se obraćaju narodima i kulturama svih zemalja pod kapom nebeskom….Marija je Majka Djeteta, uza svoga i Sina Božjega je na Veliki Petak, među apostolima moli, dočekuje i prihvaća Duha Svetoga….Ona je Majka Isusova od Njegova začeća i Majka Crkve od njezina začeća do – vječnosti! Ne govori u Betlehemu, ne govori pod Isusovim križem, ne govori na Duhove, ali je uvijek prisutna i – ljubi! Ljubi svoje Dijete, ljubi svoga i Božjeg prezrenog i odbačenog Sina, ljubi Ga uskrsnuloga i uzenesena na nebo, ljubi Njegovu Crkvu!Majka jednom i zauvijek!
I to je čudo Bogomajčinstva o kojem su nas izvjestili najprije – pastiri! Nije čudo da je hrvatski narod, tijekom cijele povijesti ponižavan, preziran od kojekakvih umišljenih Heroda tako spontano i lako prepoznao i priznanje pastirima i njihovo poslanje i da je spjevao prelijepe božićne pjesme pune „biblijskog šarma“, kakva je
I „Oj pastiri, čudo novo, niste li igdar vidjeli ovo: u štalici skromnoj leži Djetešce, na slamici oštroj kao janješce“. Koliko samo nježnosti ima u ovo malo riječi – s ljubavlju prepričanog „čuda u Betlehemu“ Kojoj nema kraja ni s ove ni s druge strane vječnosti…
Ana Penić