Papa Franjo nas je obogatio još jednom knjigom svojih razmišljanja, točnije – svojim razmišljanjem o poniznosti, kao autentičnom, biblijskom putu prema Bogu. Neveliku knjižicu „Poniznost – Put prema Bogu“ sadrži jedan tekst koji je napisao Jorge Mario Bergoglio, danas Papa Franjo, pod naslovom „Optuživanje sama sebe“, još 1984, zatim razmatranje pustinjaka iz šestog stoljeća Doroteja iz Gaze, „O optuživanju sama sebe“ te nekoliko tekstova iz nekih drugih izvora.
„Nitko nije našao spokoj slijedeći neki drugi put niti se mi možemo nadati da ćemo ga naći i hoditi pravim putem ako se nikada ne samooptužujemo. Uistinu, čovjek može učiniti tisuće dobrih djela, no ne ide li ovim putem, nikada neće prestati nanositi patnju drugima i sam patiti, gubeći tako svaku zaslugu.
A kakvu radost, kakav mir – kamo god pošao ima onaj koji sebe optužuje, kako je rekao abba Poemen! Za svaku štetu, uvredu ili žalost koja mu se dogodi, on se već unaprijed smatra dostojnim i nikada se ne uznemiruje. Ima li nešto bezbrižnije od toga?“ (str. 29, iz razmatranja Doroteja)
„Vjeruj da sve što nam se događa, do najsitnijih detalja, dolazi od Božje providnosti i bez nestrpljivosti ćeš podnositi sve što ti dođe. Vjeruj da su prezir i uvrede lijek za ponos tvoje duše i moli za one koji se loše odnose prema tebi, smatrajući ih istinskim liječnicima. Uvjeri se da onaj tko prezire poniženje prezire poniznost i da svatko tko izbjegava neugodne osobe bježi od blagosti.
Ne traži zlo u bližnjemu i ne gaji sumnje u njega. I ako ih naša zloba rađa, pokušaj ih pretvoriti u dobre misli“ (str. 43)
Ova knjižica je dragocjena (Samo sam 50 stranica pročitala u dahu, tijekom vožnje tramvajem! I u jednoj rečenici umjesto samooptuživanje – pročitala sam samopoštivanje – i to mi je bilo veliko otkriće!) Kad sam knjigu još jednom čitala, sad razmatrajući je, shvatila sam da sam, s pogreškom, zamijenila samopoštivanje i samooptuživanje te dobila i novi pogled na poniznost, biblijski vrlo, vrlo utemeljen! Jer, sigurna sam da samo onaj koji je pun samopoštivanja, koji je svjestan svoga dostojanstva Božjeg djeteta, koji je siguran da je ljubljeno Božje dijete, dragocjeno u Božjim očima, može biti istinski ponizan i samooptužiti se za sva svoja zla djela, misli i riječi kojima je povrijedio neizmjernu Božju ljubav koju je i u kojoj je našao sebe i svoj identitet! „Onaj tko optužuje sama sebe ostavlja prostor Božjem milosrđu: on je poput carinika koji se ne usuđuje podignuti pogled (usp. Lk 18,13). Tko zna optuživati sama sebe, osoba je koja će se uvijek znati dobro približiti drugima, kao dobri Samarijanac, te će – u tom približavanju – sam Krist ostvariti pristup bratu.“ (Iz Papina izlaganja, str. 23).
Raskajani je carinik bio svjestan koliko je kompromisa činio sa svojom savjesti i pred licem Pravednoga osjećao se krivim, i shvatio je da će samo iskrenim samooptuživanjem za sve ono što je savjest prikazivala krivim – steći ponovno – samopoštivanje, samopouzdanje i – radost čistog srca. Jedan je dječak nedavno rekao da se najbolje osjeća kad se iskreno i raskajano ispovijedi, jer se tada osjeća čistijim nego kad se istušira! I naravno, samo čisto srce, raskajano pred Bogom i pred onima koje smo povrijedili, a to sv. Otac i pustinjak Dorotej iz šestog stoljeća nazivaju „samooptuživanje“, sposobno je pružiti ruku, zatražiti oproštenje i ponovno osjetiti istinsko samopoštovanje. Zatvaranjem samooptuživanju, iskrenom kajanju, kaže sv. Otac, mi zatvaramo dušu Božjem milosrđu. Ali, što je s onim kad smo nevino za nešto optuženi? Kad smo prezreni bez ikakva razloga? Kako se samooptužiti za nešto za što objektivno nismo krivi, ili mislimo da to poniženje ni na koji način ne zaslužujemo? I Papa Franjo danas i Dorotej iz davnine, predlažu da dobro ispitamo savjest, da se okrenemo i razmislimo koga smo mi povrijedili, koga smo ponizili, čije smo dostojanstvo povrijedili? I ako smo iskreni, naći ćemo toga u izobilju! Jer – nema čovjeka koji nekoga nije povrijedio, a sv. Jakov nas upozorava da i pravednik sedam puta na dan sagriješi! S druge strane, prihvaćanje optužbi, neistina, zla na tijelu i duši, biti optužen, a nevin, (sjetimo se branitelja u srpskim logorima i silovanih žena i muškaraca tijekom Domovinskog rata) pridružuju se žrtvi nevinoga Isusa i imaju otkupiteljsku vrijednost. Takvi su zapravo, sveci!
Uvijek mi je prekrasan Marijin „Veliča“ u kojem ona samopouzdano, sigurno i pobjednički kaže „Blaženom će me zvati svi naraštaji“, te kako Bog uzvisuje neznatne, a „rasprši oholice umišljene!“ Koliko je ova Žena puna samopoštovanja koje izvire iz Božjeg Srca i povjerenja, i koliko je puna zahvalnosti bez imalo umišljenosti! I danas, evo već u drugom desetljeću 21. stoljeća Mariju slavi ovaj naraštaj na mnogim mjestima svijeta, a „oholice umišljenje rasprši“ – Bog raspršuje ohole upravo onako kako je ona rekla! Gdje je izvor bahatosti, oholosti, gramzivosti, ugnjetavanju drugoga? Sad sam sigurna – u nedostatku samopoštovanja, nedostatku svijesti o osobnoj vrijednosti, a dolazi od Sotone koji je svjestan što je jednom imao i što nikada, nikada više neće iskusiti: osobno dostojanstvo Božjeg djeteta! Zato on nudi maglu: slavu, sjaj, bogatstvo, pohlepu, beskrajno „bilda svačiji ego“ i umišljenost, ponižava druge, gazi po siromasima, sve kako bi stekao samopoštivanje, ali bez uspjeha! Praznina i ništavilo su neizdrživi. Takvom ne pada na pamet da se iskreno samooptuži i traži oproštenje od ikoga koga je povrijedio, a plod takvog ponašanja je – nervoza i uznemirenost, strah i neprestani nemir..
I na kraju citiram Doroteja iz Graze: „Ako te netko od njih (braće) uvrijedi ili ožalosti, moli za njega, kao što su rekli oci, kao za velikoga dobrotvora, kao za liječnika tvoje ljubavi prema užitku. Tim će se putem stišati tvoj bijes budući da je, po svetim ocima, ljubav „uzda bijesu“. Ali prije svega moli Boga da ti udijeli budan i bistar duh kako bi spoznao „ono što je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12, 2), sa snagom da budeš spreman za svako dobro djelo.“ (str.48)
Ana Penić|duhos.com