Prva adventska nedjelja početak je nove liturgijske godine, početak «jakoga» liturgijskoga vremena, vremena iščekivanja došašća/adventa/dolaska. Nije li upravo početak najradosniji trenutak svakoga vremena? Ipak, prvo nas liturgijsko čitanje prve nedjelje došašća iz Knjige proroka Izaije suočava s teškim Izraelovim iskustvom vremena sakrivenoga Božjega lica.
Lice si svoje sakrio od nas (Iz 64,6)
U središtu je nadahnutoga govora biblijskoga pisca Jahvi mučno priznanje: «razgnjevismo te», «griješismo», «od tebe se odmetnusmo», «svi postadosmo nečisti», «nikoga nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni na tebe», «opačine nas naše odnose kao vjetar», «svi mi ko’ lišće otpadosmo». Vrijeme je nepokretno, zamrznuto u vrijeme grijeha («okaljane haljine»), a poziv Vrati se Gospodine! upućuje na vrijeme tjeskobne Božje odsutnosti. Biblijski nam pisac snažnim slikama prenosi teologiju povijesti: u vremenima odmetništva, Božje je lice skriveno, narod je bez zaštite, izložen najljućim neprijateljima. Ipak, cjelovito objašnjenje sadašnjih nevolja počiva na bezuvjetnoj vjeri u smislenost i svrhu povijesnih zbivanja, koja su vođena Božjom rukom i tada kada se čini kao da ga nema. I u tim vremenima ostaje neupitno Božje očinstvo: «Ti si, Gospodine, naš otac.» Konkretnim «zemljanim» metaforama, biblijski nas pisac vraća na prvo vrijeme Postanka: «Mi smo glina, a ti naš lončar.»
Ne oskudijevate ni na jednom daru (1 Kor 1,7)
Radosna vijest koju Pavao prenosi Korinćanima sastoji se u spoznaji punine vremena, milosnoga vremena. Glinene su posude ispunjene (2 Kor 4, 7). Gdje je izvor Pavlove radosti i na čemu on temelji spoznaju punine? «U njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju.» (1 Kor 1, 5) U Kristu Isusu, obrazlaže Pavao, dana nam je milost Božja, više ne oskudijevamo ni u čemu. Krist je izvor punine vremena, on je otkriveno lice Boga. Iščekivanja od postanka svijeta sada su dovršena, obećanja najavljena po prorocima sada su ispunjena. Drama svijeta i čovjeka, započeta stvaranjem, dostigla je utjelovljenjem Sina Božjega finalnu točku razrješenja – otkupljenja. Zajedništvo s Bogom više nije stvar budućnosti. Ono je već ostvareno u osobi Isusa Krista.
Bdijte jer ne znate kada je čas (Mk 13, 33)
Prispodobom iz iskustvenoga života o domaćinu koji je otišao i svoju kuću povjerio slugama, a vrataru zapovjedio da bdije, Isus svojim učenicama prenosi oštro upozorenje: «Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.» Kao što je opomena upućena svima – ne samo izabranima – tako i povratak domaćina ostaje tajnom svima. Nitko ne smije i ne može znati hoće li se on vratiti uvečer, o ponoći ili za prvih pijetlova. Vrijeme je to neizvjesnosti, vrijeme napetosti između vremena «već sada» i «još ne», vrijeme čekanja ponovnoga dolaska za koji ne znamo kada će dogoditi, ali znamo da će se dogoditi i da će biti jednako stvaran i jednako povijestan kao i prvi dolazak? Otkuda u vremenu došašća, kao vremenu priprave za Božić, čitanje iz evanđelja u kojemu se pozivamo na pripravu za drugi Kristov dolazak? Zašto nas liturgijska čitanja suočavaju sa sudarom dvaju vremena: vremenom Kristova rođenja i vremenom na kraju vremena. Hoće li nas Isus kao tat «zaskočiti» svojim iznenadnim dolaskom? Ako je temeljni stav adventskoga iščekivanja radosna nada usmjerena budućnosti, otkuda u ovom čitanju prijeteće upozorenje o ozbiljnosti sadašnjega trenutka: Čekajte sada s budnošću!
Vrijeme došašća – dvostruka priprava
Spram začuđujuće ustrajnosti židovskoga iščekivanja Mesije koji će se dogoditi u budućnosti, kršćansko je nada trezvena. Ona počiva na goloj činjenici. Dolazak Mesije povijesna je činjenica, on već dogodio. Krist nije jedna karika u povijesnospasenjskome tijeku, nego njegova sabirna točka, trenutak ispunjenja i ujedno početak kraja vremenitoga, svjetskoga vremena. Eshatološki smisao povijesti nije izraz kršćanskoga slijepoga futurizma, nego temeljni stav vjere u pravocrtni tijek povijesti spasenja koja u svojem progresivnome slijedu teži ispunjenju s one strane ovosvjetske pozornice.
Vrijeme došašća poziva nas da vrijeme priprave za slavlje rođenja Bogočovjeka provedemo u dinamizmu i spasonosnoj napetosti vremena «između», a sudar povijesne i eshatološke dimenzije vremena iskoristimo za sadašnje vrijeme budnosti. Milosno vrijeme, ispunjeno vrijeme bit će ako nam iskustvo praznine, oskudno vrijeme sakrivenog Božjeg lica, o čemu progovara Izaija (Iz 63, 16b-17,19b, 64,2b-7) ne «otvrdne srce», ako svoje «glinene posude» ispunimo znanjem o darovanoj milosti zajedništva s Bogom po njegovu Sinu, o čemu svjedoči Pavao (1 Kor 1,3-9), ako s najvećom budnošću iščekujemo i dočekamo Krista koji će svojim ponovnim dolaskom – one koje ne zatekne pozaspale – darovati radošću novoga, posljednjega Početka, kao najradosnijega trenutka vremena.
R.P.|duhos.com