„RADOST EVANĐELJA ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa.“ Početak enciklike
Dok čitamo početak prve enciklike pape Franje, možemo ga zamisliti kako sve ove riječi jednostavno govori u bilo kojoj neformalnoj prilici gdje se našao među ljudima, ili djeci dok im, pred školom, daje bombone, ili među mladima koji ga slušaju iz pristojnosti, ne hajući odveć za ono što im želi reći o Isusu, kojeg su, pritisnuti životom i iskušenjima, u srcu već odbacili. Ali, sa svakom novom rečenicom, svakim novim citatom iz Evanđelja, svakim novim osmijehom – radost Evanđelja postaje sve – privlačnija, jasnija i poželjnija, a slušatelj ili čitatelj – osjeća se sve ljepše, sigurnije i dostojanstvenije, tako da poželi što više piti s tog izvora čiste i potpune radosti.!
U prvi mah, na prvo čitanje, rekli bismo da tu nije ništa novo. Ali – sve je novo! Način na koji Papa čita i tumači Isusove riječi i Njegov život je neiscrpno vrelo optimizma, ljepote, dobrote i iskustva kojeg se svatko može sjetiti kada se sjeti kada se zadnji put temeljito ispovjedio. Radost, mir, neodoljivost Isusove poruke je neiskaziva. Ili – jednostavnije – toliko iskaziva i životvorna da bi se svaka rečenica trebala zapisati kao mudra izreka rečena jasnoćom i kratkoćom aforizma.
Papina analiza suvremenog svijeta reže do biti, do boli! On je posve jasan, nemilosrdan u optužbi suvremenog gospodarskog poretka u kojem vlada ekonomija isključivanja, idopoklonstvo novca, koje rađa socijalnom nejednakošću, a ova u sebi sadrži sjeme nasilja, i s mnogim evanđeoskim citatima jasno staje u obranu siromašnih i obespravljenih.
On Crkvu vidi, što je navijestio svojim prvim nastupom na Trgu sv. Petra, kako izlazi iz sebe i ide ususret drugima, nudi im milosrdnog Isusa, Boga „koji se ne umara praštati“, preobrazbom cijele Crkve, uključujući preobrazbu papinstva, često citirajući dokumente II.Vatikanskog koncila i enciklike svojih predčasnika, kao i sinodalne tekstove biskupskih konferencija „Crkve s kraja svijeta“ – afričkih, azijskih i američkih – i sjeverne i južne Amerike.
„Evangelizirati kulture radi inkulturacije evanđelja predstavlja imperativ“, naglašava Papa i osim što potiče stvaranje nove kulture, a gradska kultura je poseban izazov, on napominje da je potrebno očuvati narodno, pučko blago katoličkih naroda, gdje možemo uočiti neke slabosti koje tek treba ozdraviti evanđeljem: maksilizam, alkoholizam, slabo sudjelovanje u euharistiji, fatalistička ili praznovjerna vjerovanja, zbog čega se ljudi utječu vradžbinama, i tako dalje. No upravo pučka pobožnost predstavlja ponajbolje polazište za ozdravljenje i oslobođenje od tih nedostataka.“ (čl.69. str. 68.)
Sv.Otac ne ostavlja ni jedno područje života nedotaknuto, i kaže da nema ni jednog životnog prostora i vremena u kojem je nemoguće donijeti radost Evanđelja. Cijelo jedno poglavlje posvećuje radosti naviještanja, od kojih nitko nije izuzet, a svatko može biti navjestitelj i upravo kao navjestitelj – radostan! Ipak, svećenici su na to posebno pozvani i – Papa ih kao pravi profesor podučava i opominje, točku po točku, kako pripremati homiliju i koje elemente ta iznimno važna komponenta svete Mise mora sadržavati.
Ipak, o bilo kojoj temi govorio i na bilo koji dio života nam želio skrenuti pažnju, kao svjetlo koje obasjava svaki prostor, Papa naglašava potrebu izaći iz sebe i poći drugima, tako je jasan i tako zahtijevan, da postaje jasno da izbjegavajući druge – sami sebe osuđujemo.“Ne živimo bolje kada izbjegavamo druge, kada se skrivamo od drugih, kada odbijemo dijeliti, kada prestanemo davati i zatvaramo se u svoje blagodati. Takav život nije ništa drugo već polagano samoubojstvo. (čl.272. str. 204)
Posljednje poglavlje „DUHOM ISPUNJENI EVANGELIZATORI“ u kojem govori o Duhu Svetom kao pokretaču nove evangelizacije s posebnom radošću i zahvalnošću sam čitala, jer upravo ono što sveti Otac želi – vidim u svom gradu, u svom narodu i među studentima, najprije u Osijeku, jer ih pratim od početka, ali i među onima koji studiraju u Zagrebu, Splitu, ili na bilo kojem sveučilištu, gdje su mladi otvoreni Duhu onako kako su to mladići i djevojke okupljeni oko „DUHOSA“ i o.Areka, sveučilišnog kapelana u Osijeku.
Sveti Otac kaže:“Duhom ispunjeni evangelizatori jesu blagosvjesnici koji se bez straha otvaraju djelovanju Duha Svetoga.“(čl.259.,str. 193.)
„Kako bih želio naći riječi da probudim zanos za novo poglavlje evangelizacije puno žara, radosti, velikodušnosti, smjelosti, bezgranične ljubavi i privlačnosti! Ali znam da nijedna motivacija neće biti dovoljna ako u srcu ne bude gorio plamen Duha Svetoga. Duhom ispunjena evangelizacija jest evangelizacija s Duhom Svetim, budući da je on duša Crkve koja je pozvana navještati evanđelje.“ (čl. 261, str. 194)
S radošću mogu reći da se upravo ovo što bi sv.Otac Franjo želio da probudi zanos za novo poglavlje evangelizacije vidimo kod mladih ljudi, najviše studenata i studentica koji dolaze utorkom na klanjanje u crkvu, četvrtkom na molitvu u crkvi sv.Ćirila i Metoda u Osijeku, a u slobodno vrijeme sa srcem sudjeluju u mnogim humanitarnim akcijama. U novoj evangelizaciji sudjeluju i svojim svjedočenjem u emisijama Slavonske televizije, koja snima i svako tjedno klanjanje, te naknadno emitira u svom programu.
Nekoliko stranica dalje Papa nas sve ohrabruje na, rekla bih, otvorenost „duhovitostima Duha Svetoga“, njegovu nepredvidljivost i izmicanje svakoj kontroli, kad kaže: „Ipak, nema veće slobode od te da dopustimo da nas Duh vodi, odričući se pokušaja da planiramo i kontroliramo sve do najmanje pojedinosti. Umjesto toga dopustimo njemu da nas prosvijetli, vodi i usmjerava naše korake, da nas vodi gdje god hoće. Duh Sveti zna dobro što nam je potrebno u svako vrijeme i u svakom trenutku. To nas poziva da budemo na otajstven način plodni“. (čl. 280. str. 210)
Encikliku Papa završava preporukom Crkve Blaženoj Djevici Mariji, koju naziva „zvijezdom nove evangelizacije“ :“U Marijinu društvu kročimo s pouzdanjem prema tome obećanju i recimo joj:
Djevice i Majko Marijo
Ti koja si, potaknuta Duhom Svetim,
Prihvatila Riječ života
U dubini svoje ponizne vjere:
Kao što si se potpuno predala Vječnome,
Pomozi nam reći naš „da“
Na žuran poziv, žurniji no ikad prije,
da naviještamo Isusovu radosnu vijest.“
Nadam se da će prva enciklika pape Franje „Radost Evanđelja“ lako naći mjesto na polici s knjigama svake hrvatske obitelji, kao što je prvo izdanje Biblije izdavačke kuće Stvarnosti, čim je objavljeno, mislim u nakladi 60.000 primjeraka (1968.), bilo rasprodano! Sa zahvalnošću Gospi i Duhu Svetom, koji su nam prije godinu dana darovali „papu s kraja svijeta“ papu Franju, svaki dan, kao što sam nekada čitala „Nasljeduj Krista“ i prepisivala misli –iščitavam, zahvaljujem i radujem se – „Radosti evađelja“ kako ju nam je podario papa Franjo, s ljubavlju!
Ana Penić