Rim, 11. prosinca 1962. Opraštajući se od otaca što prvi odlaze, reče rektor da po zaključenju prvog dijela Sabora ima osjećaj što ga ima čovjek kada poslije svečanog blagoslova dođe u praznu blagovaonicu, poslije jesenjeg sabiranja plodova na napušteno polje. Oci su po velikoj tradiciji i na ovom koncilu imali živu i važnu riječ: „Uostalom, već je poznato da možemo reći da je naš jedan biskup, preuzvišeni Čule, bio onaj koji je svojim govorom učinio da je u misni kanon uveden sv. Josip“.
Ivan Golub: “Mjesec nad Tiberom“ (str.65/66)
Bilo je pravo osvježenje i obogaćenje ponovno pročitati neveliku knjigu zapisa iz Rima za vrijeme održavanja II. Vatikanskog sabora tada rimskog studenta, a danas istaknutog hrvatskog svećenika, znanstvenika i pjesnika, Ivana Goluba, iz Rima za vrijeme održavanja II. Vatikanskog koncila.
Bila je neopisiva radost u Hrvatskoj, a pogotovo u Osijeku, kad smo čuli da je hrvatski kardinal Šeper, rođeni Osječanin po završetku Koncila imenovan prefektom Kongregacije za nauk vjere. U tom povijesnom trenutku, burnom i neprevidljivom, Duh Sveti je pravovjernost Crkve povjerio Hrvatu, nasljedniku kardinala-mučenika Alojzija Stepinca. Samo su neki, upućeniji svećenici znali da je za proglašenje Marije Majkom Crkve najzaslužniji bio splitski nadbiskup Frane Franić, ali činjenicu da je sv. Josipa u misni kanon „uveo“ hrvatski, mostarski biskup Čulo – to nam nitko nije rekao! To nam svjedoči upravo Ivan Golub, neposredni svjedok vremena i događanja na II. Vatikanskom koncilu. Sjećamo se da je jedno od prvih uputstava koje je papa Franjo dao svećenicima bilo – da se sv. Josip spomene u kanonu sv. Mise svaki dan. Toliku važnost sv. Josipu daje sv. Otac Franjo, danas!
Hrvatima još nije na srce „sjela“ činjenica da je sv. Josip, odlukom Hrvatskog sabora još 1687. proglašen zaštitnikom Hrvatske. Ako znamo što se dogodilo 1687. godine shvatit ćemo svu veličinu i važnost te saborske odluke. Te su godine, naime, oslobođeni hrvatski krajevi od duge Otomanske okupacije. Zanimljivo je da hrvatski zastupnici za svoga nebeskog zaštitnika nisu izabrali sv. Ivana Kapistrana, vrsnog vojskovođu i sveca, koji je izvojevao pobjedu kršćanske vojske nad Turcima kod Beograda 1456, nego. baš sv. Josipa!
Što je u Josipu iz Nazareta tako lijepo, ljupko i neodoljivo, da od prvog povjerenja koje mu je Bog iskazao povjerivši mu brigu za svoga Sina i njegovu Majku, do danas ne prestaje biti – bogatstvo Crkve i svetac važniji svih svetaca!
Sv. Josip je zaista čudesna osoba! Radnik, drvodjelac! Vjerujem da je s drvetom čuda pravio: igračke za Isusa i njegove prijatelje, kućni namještaj, vjerujem da je imao zlatne ruke za sve. Njemu je rad bio i radost, i meditacija, i molitva, i kreativnost, i sudjelovanje u Božjem stvaralaštvu, i svojim rukama prenosio je Božja djela dobrote i ljubavi! Propovjednici nikada nisu naglašavali nešto što možemo iščitati iz sv. Pisma: život Josipove obitelji u progonstvu, u Egiptu tijekom nekoliko godina. Bilo je to vrijeme kada je morao komunicirati s ljudima, s narodom u posve nepoznatom kraju u kojem se našao. Morao je tražiti posao, morao je s ljudima komunicirati, morao je učiti strani jezik, učiti nove radne vještine, morao je razvijati vještine komuniciranja, rada, dogovaranja, a time je razvijao sve ono što čovjeka čini čovjekom – maštovitost, kreativnost, poduzetništvo, otvorenost drugim ljudima, suradnju s njima, komuniciranje s drugim obiteljima. Vjerujem da je svojim novim susjedima, poslodavcima, vlastima, osobno i sa svojom obitelji bio i čuđenje i obogaćenje! Vjerujem da je s Isusom i Marijom molio i slavio Boga na autentičnim mjestima egipatske zemlje, gdje je obnavljao događaje iz povijesti svoga naroda, i zahvaljivao Bogu na svim danima, ma kako teški bili, u životu svoje obitelji. Josip je u svakodnevnim susretima, nedaćama, nesigurnostima duboko u duši osjećao kako mu je Bog blizak, kako je radost koju je osjećao tijekom izrađivanja stvari kojima je zarađivao za život iskustvo koji samo čovjek može osjetiti: božansku iskru u sebi, dah božanskog identiteta, ono po čemu svoga sina, ali i za susjede, za siromašne. O pripremanju jela i zajedničkim objedima da se i ne govori! Biblija nam najvažnije stvari za spasenje čovjeka, za izraz Božje ljubavi spram svoje djece pokazuje uz obroke…Osim svadbe u Kani Galilejskoj, pročitajmo još jednom čuda koje je Isus činio, kao i ukazanja uskrsnulog Isusa svojim učenicima! Uvijek je to – idila zajedništva uz neko jelo…Zanimljivo je uočiti da su, vraćajući se iz Jeruzalema u Nazaret Isusovi roditelji bili uvjereni da je njihovo dvanaestogodišnje dijete među rodbinom. Imali su povjerenja i u svoje dijete i u svoju rodbinu; njegovali su opušteni obiteljski duh. Sve su to bili nepresušni izvori Duha Stvoritelja, koje nisu date osjetiti ni pticama, ni gmazovima, ni drveću, ni cvijeću, niti ijednom stvorenju na zemlji, na nebu ni u moru – nikome osim čovjeku – stvorenu na sliku Božju, njemu slična – njemu slična i kao muško i kao žensko. Jer, dok je Josip stvarao, i zarađivao za život obitelji rekli bismo „izvana“ kao skrbnik, radnik i poduzetnik, Marija je, u skladu sa slikom žene iz Knjige mudrosti sigurno bila jednako tako maštovita, kreativna, marljiva i dostojanstvena u radu za svoju obitelj; tkanje, vezenje, pletenje Kreativnost, kreativan rad, izmišljanje uzoraka veza je izražavanje osobnosti i maštovitosti, a to su unutarnje ljepote kojemu nitko ne može nauditi, jer je trag Božjeg očinstva u nama. Gospa je to sigurno duboko osjećala dok je radila za svoga supruga, za ljudske radosti i svakog člana i cijele obitelji: rad, radnik i radost u životu svete Obitelji idu zajedno, jedno proistječe iz drugoga. Vidimo koliko je hrvatski narod tijekom svoje povijesti toga bio tako duboko svjestan da je u svom govoru i jeziku – u riječ radost ugradio je riječ rad, a i riječ radnik sadrži ne samo težinu napora, nego i ljepotu dostojanstva Sina Božjega.
Zato se, u svjetlu Duha Svetoga, može vrlo lako iščitati sva pogubnost i „ugriz biblijske Zmije“ u ovom što nam svjetki gospodari i političari nameću: čovjek nije više radnik, nego „ljudski resurs“, kreativnost je roba (u kojoj je sadržana riječ – rob) koja na tržištu (kao na žarištu) ima određenu cijenu, a obitelj, rodbina i prijatelji mogu se ostvarivati samo ukoliko služe – njihovu profitu! Parola „Greed is good!“(“Pohlepa je dobra!“), u duši nam širi jezu i strah, dok se srce svakoga od nas slaže sa sv. Pavlom koji nas opominje da se klonimo svake pohlepe, najvećega zla i izvora svih drugih zala! U ponedjeljak, 5. svibnja ove godine, papa Franjo je na jutarnjoj misi u domu sv. Marte rekao: “Kršćani se moraju držati podalje od taštine, ambicije i pohlepe!“. Kao sv. Pavao!
Dok u prelijepom svibnju, molimo Gospinu krunicu i Litanije , molimo svoju kraljicu Hrvata i sv. Josipa, zaštitnika Hrvatskog sabora da nas nadahnjuju, da budu uz nas dok budemo birali svoje zastupnike za Europski Parlament. Dostojanstvo našeg čovjeka radnika, razvoj maštovitosti, kreativnosti, dostojanstva svakog čovjeka i naše domovine, prelijepe zemlje koju nam je Providnost povjerila, danas su u našim rukama! Možda ovo zvuči preoptimistično i umišljeno, ali je točno: Europa nas, baš nas, vjernike, treba više nego mi nju. Crkva u Europi nas treba, jednako kako nas je trebala na početku II. Vatikanskog Koncila, kad je jedan hrabri, biskup (mostarski, Hercegovac!) iz malobrojnog naroda i komunističke zemlje dostojanstveno i samouvjereno zatražio pred sv. Ocem i nekoliko tisuća biskupa sa svih strana svijeta da se sv. Josipa uvede u najsvečaniji tekst sv. Mise i – tako obogatio liturgiju cijele Crkve. Molimo sv. Josipa da nam izmoli svjesnost, odgovornost i odlučnost slijediti Božje vodstvo pa kad je to i – put u progonstvo! Neka nam izmoli – mir i svijest da su rad, radnik i radost uvijek Božji dar koji se daje neznatnima službenicima Gospodnjim! Kao njemu i njegovoj obitelji!
Ana Penić|duhos.com